Ekološko društvo „Breznica” iz Pljevalja podnijelo je nedavno krivične prijave protiv nepoznatih osoba koje skrnave arheološka nalazišta Mejtef kod sela Gradac i Mališina pećina kod sela Ljutići. Tu neko (po nekim pričama, u pitanju su tobož Rusi) prekopava stare grobnice, uništava i odnosi stele, odnosno nadgrobne ploče i predmete od vrijednosti koje, po svemu sudeći, uz pomoć specijalnih detektora, nalaze u grobnicama.
Sa Kosanice, prvenstveno iz sela Čavanj, još nema zvaničnih reakcija, iako su, posvemu sudeći, „tragači” tamo ostavili najvidniji i najindikativnije, tim više što tu, da se zna, nema nikakvih arheoloških nalazišta niti se jasno može zaključiti šta je to i koga privuklo da vršlja po ovim prekrasnim prostranstvima valovitih livada i crnogoričnih šuma i lišćara.
Na ovim prostorima bogom danim za lov i ranije su se pojavljivali neznanci sa psima i oružjem, a pogotovu berači pečuraka kad od proljeća krene njihova sezona:

Bilo je tako i od proljetos – veli mještanin Drago Vojinović, koji živi u Podgorici a od ranog proljeća do pozne jeseni sa suprugom Ilinkom provodi na očevini u Čavnju. – Sretali smo tuda nepoznate ljude i opet mislili da su u pitanju lovci ili berači pečuraka. Sjećam se, negdje u maju smo tu sreli jedan džip, vozi ga plav mladić, a pored njega isto plava djevojka. I pozadi je bio jedan par, ali ih nijesmo bolje zagledali jer su stakla bila zatamnjena. Eto, koliko nam sve to nije bilo neobično, nijesmo zagledali ni zapamtili čak ni registraciju kola…

I ovaj kraj je opustio kao i tolika druga sela širom Crne Gore. Od nekadašnjih dvadesetak domova, sada se samo iznad dva krova svakog jutra izvije dim. U najvećem dijelu prostranih livada već desetak godina niko kosu nije unosio, pa se lako primijeti i trag zvjerke a kamoli čovjeka.

Prvi put smo posumnjali da se nešto neobično dešava kad smo zapazili tragove vozila po strmim padinama i besputima gdje ih nikad prije nije bilo. A kad smo na nekadašnjem imanju Meda Đurđevića, po prilici tu gdje mu je bila kuća, pored jednog trokrakog jelovog čečara otkrili dubok rov iskopan sa donje strane stabla, a sa gornje nekoliko metara duboku raku prečnika oko jedan metar, bilo je jasno da ti ne traže ni zvjerke ni pečurke, već nešto sasvim drugo…

Po dubini iskopa i količini iskopane zemlje, po tome što je, po svoj prilici radila i motorna šega – jedan debeli krak omorike je posječen – očigledno je da se tu duže radilo, možda i noću, a da bi se spustili na dno najdublje rake, koristili su i drvene stube:

Kako god da je bio i ko god da je to radio, taj ovdje nije došao ni bez dokumenata ni bez instrumenata – sumnja Drago Vojinović, uvjeren da to niko nije radio nasumice već uz pomoć detektora i na osnovu nekih dokumenata.

Dragov brat Živko, penzionisani pukovnik, koji takođe živi u Podgorici, podsjeća da su na ovim prostorima nekada živjele turske porodice Đurđevića i Pijuka, da je i njegov djed Živko, po kojem nosi ime, kad se vratio iz Amerike, za 74 napoleona u zlatu kupio dio imanja Meda Đurđevića, koji je tu nekad držao i veliki, poznati han.

Sjećam se, moj bliski rođak Milutin Ćićo Vojinović mi je negdje sedamdesetih godina prošlog vijeka pričao kako je poslije Drugog svjetskog rata ovdje odnekud iz Turske dolazio neki od tih Pijuka, donosio nekakve mape i skice i raspitivao se za kućišta Pijuka i Đurđevića. Sve mislim da i ovo sad ima neke veze sa tim, jer kod Turaka je postojala tradicija čuvanja i skrivanja zlata, pa je moguće da je toga ostalo kad su oni odselili sa ovih prostora. Prije mislim da je to u pitanju nego neka potraga za blagom iz Manastira Dovolja, koje je, navodno, takođe sakriveno negdje ovdje…
Po legendi koja živi na ovim prostorima, kad su Turci Manastir Dovolju, drvnu i vrlo poznatu bogomolju u kanjonu Tare, u istoimenom zaseoku sela Premćani, razorili i spalili 1857. godine, tadašnji nastojatelj manastira je sa dva đakona uspio da na vrijeme skloni i u Manastir Dobrilovinu prenese dio važnih manastirskih knjiga, a potom i svo ostalo pokretno blago da natovari na dva konja i u mjedenim kazanima ga zakopa i sakrije na tri lokacije na prostoru Čavnja i Varina:

Ne znam šta je bilo sa blagom skrivenim u Varinama, ali ono koje je zakopano negdje na području Čavnja, sigurno je i danas tu. Čuva ga strahopoštovanje i vjera ovih ljudi koji bi ga, da znaju gdje je zakopano, jedino odali i prijavili sveštenstvu Dovolje ili Svete Trojice, odnosno onome kome i pripada – kaže Živko Vojinović.

Piše: Budo Simonović

Umalo tragedija

Jedna pravougaona iskopina dugačka oko metar i po, široka oko pola metra i toliko otprilike duboka, biljeg ljetošnje potrage za blagom u Čavnju, ostala je i u ljeskovnjaku, ispod jedne mlade omorike na padini podno takozvanog Rešova krša, nedaleko od mjesta koje se i danas zove Čardak Đurđevića.

Na pedesetak koraka odatle, 24. juna 1987. godine, umalo se desila strašna tragedija – kazuje Živko Vojinović. – Moji sinovi Predrag i Nenad i djeca mog brata Draga, Vukomir i Petra – najstarije je imalo 12, najmlađe šest godina – čuvali jagnjad. Kad se u jednom trenutku naoblačilo i počelo da grmi i pada kiša, oni se šćućurili pod kišobran i sklonili ispod jedne lijeske. Grom udari i sprži upravo tu lijesku a njih poranjava i zadobiju teške opekotine – sjećam se, recimo, da je Vukomir imao 67 rana po tijelu – ali, srećom i velikim čudom, svako je preživjelo i eto ih danas svi živi i zdravi…

Kako u narodu vlada uvjerenje da grom neće u lijesku, jer niko ne pamti da se to ikada desilo, ovdje i taj slučaj sada dovode u vezu sa nekim tu negdje sakrivenim zlatom, jer je poznato da zlato privlači gromove.