Piše: Čitalac Portala Antena M

Kao neko ko je preležao kovid prije 15 dana, vakcinisan uredno sa dvije doze “kineza”, uz upalu pluća ali i značajno jednostavniju kliničku sliku od moje supruge, koja tvrdi da smo taoci teorije zavjere, saznadoh upravo od Igora Galića da je premijer saučesnik u mom obolijevanju. I ne samo mome, već stotina na dnevnom nivou prijavljenih i testiranih i stotina prijavljenih, a netestiranih.

Zato odlučih da na papir stavim poruku premijeru-saučesniku kako izgleda kada oboliš u Crnoj Gori od kovida, ovih dana. Možda ga neće dotaći moja sudbina, ali neka zna vjernik da sam ga sočno pominjao u danima iskušenja i neizvjesnosti koje mi je donio kovid.

Počnimo redom. Probudio sam se sa teškom glavoboljom. Grlo me je užasno boljelo, a opšta malaksalost je ukazivala da sam drugačiji nego juče. Toplomjer je pokazivao da je temperatura preko 38C. Kako poći na testiranje? Koga zvati? Moj izabrani doktor već dugo nije na svom radnom mjestu, te više i nema smisla da ga zovem “izabranim”, već onaj ko je u ambulanti toga dana, njega si “izabrao”. Dakle, koncept izabranog ljekara više ne postoji! Doktorica nam je zakazala testiranje na koje smo čekali tri sata, zbijeni u gomili, gdje je izvjesno bilo i onih koji nisu imali kovid, a mogli su se zaraziti.

Kada sam dobio pozitivan rezultat testa i kada sam uradio laboratorijske analize, tek tada sam mogao da pristupim “izabranom” doktoru. Stavivši slušalice na moj grudni koš, odmah je posumnjala na upalu pluća i dala uput da snimim pluća. U kovid centru na Starom aerodromu RTG aparat se remontuje, te me uputiše u MRC, gde sam promrzao i sa temperaturom čekao nekoliko sati da dođem na red.

U redu, kao i uvijek, i oni koji nemaju kovid! Snimak će, kažu, biti očitan „do večeras“. Nakon što je na snimku konstatovana upala pluća, upućen sam u Dnevni centar u staroj Muzičkoj školi na terapiju. Dva puta dnevo po 2gr Longacefa. I infuzija. I još da u apoteci kupim vitamine koji su me kostali 40€. Drugog dana primanja terapije, ljekar mi kaže da nemaju vise Longacefa i da isti kupim i za sebe i za ženu. Ide vikend, neće doci prije utorka. U utorak se rok pomjerio na četvrtak, a onda na ponedjeljak. Longacef za mene i ženu sam platio oko 80€. Još sam morao da kupim i Urbazon koji je takođe nedostajao. Vitamin B i vitamin C pride.

U apoteku sam ulazio zato što niko od familije nije bio u prilici da mi pomogne i usput, vjerovatno, još nekoga inficirao. Nosio sam masku, priznajem, ali sam bio sa ozbiljnim simptomima kovida zbog koga zdravstveni radnici ulaze obučeni u skafandere, ne bez razloga. Tako sam “skoknuo” i do obližnje samoposluge da kupim nešto od hrane zato sto su se zalihe brzo topile. Nasmijana kasirka nije ni pomišljala da imam kovid dok mi je vraćala kusur, a ja sam se trudio da ne kašljem da ne bi shvatili sa kim je u kontaktu.

Tako smo ja i moja supruga, nesmetano sa rješenjem o samoizolaciji krstarili gradom ujutro i uveče do Dnevnog centra, po apotekama, prodavnicama prehrambenih proizvoda (iz nužde), a da nas niko nije kontrolisao. A kako bi nas kontrolisali kada su nam oni rekli da dolazimo na terapiju? Nije to više kao prije da tehničar kućnog liječenja dođe kod tebe kući i uključi ti terapiju. Nema više ni da te kola Doma zdravlja voze do RTG dijagnostike. Sada dolaziš sam. Nekada i taksijem. Nema više ni volontera Crvenog krsta da ti kupe nešto od hrane, da ti plate struju. Svi su netragom nestali i svi krše rješenja o samoizolaciji zahvaljujući naopakim odlukama!

U trenucima kada bi temperatura dozvolila da otvorim oči, pročitao bih poneku izjavu da je sve u savršenom redu, da je snabdjevenost ljekovima uredna, te pomislih da ova korona zaista ostavlja ozbiljne posljedice na moždanu aktivnost i da mi se sve što sam opisao samo priviđa! Sa sjetom pomislih na svakodnevne konferencije za štampu NKT u poređenju sa ovim mrakom i tišinom, ledenom i bezosjećajnom.

Dok sam se ja lagano oporavljao, žena je bivala sve gore i gore. Komšinica, medicinska sestra na Infektivnoj klinici, naglasi da je nikako ne šaljemo u staru Medicinsku školu, ako bude morala u bolnicu! Kaže, otuda su i arhivu iselili da ne propadne! Jedan mokri čvor na desetine oboljelih! Dok je groznica tresla, žena mi šapnu na uho da je ja preuzmem čim jave da je umrla, da je slučajno ne “podigne” neko drugi. Čula je da se i to dešava u Kliničkom centru ovih dana. I reče još da ne dozvolim obdukciju, da je sahranim “u komadu”.

Srećom, nije se desilo. Zahvaljujući velikom broju zdravstvenih radnika bez imena koji su stotine pacijenata zbrinjavali ćutke, potpuno svjesni haosa u kome rade, ali nemoćni da bilo šta promijene. Naravno, “izvukli” smo se i zahvaljujući tome što sam imao crkavicu za “crne dane”. Istopila se kao majski snijeg. Probao sam, štosa radi, da refundiram novac za ljekove koje sam morao da kupim. Procedura je namjerno napravljena da se od nje odustane, a ne da bi se pravo ostvarilo.

Poručujem, zato, da se čuvate zato što smo isključivo prepušteni sebi i sopstvenom osjećaju odgovornosti. Zdravstveni sistem je postao tek slovo na papiru.