Kolumna o nadzoru privatnih poruka pod izgovorom zaštite djece

U srijedu, 14. oktobra, Evropska unija bi mogla zakoračiti u novu eru – onu u kojoj bi mogla postati svjetski lider u zaštiti djece na internetu, ili, kako upozoravaju mnogi kritičari, otvoriti Pandorinu kutiju masovnog digitalnog nadzora građana. Tog dana Vijeće Evropske unije glasaće o predlogu zakona koji bi omogućio nadzor privatnih komunikacija korisnika aplikacija poput WhatsAppa, Signala, Telegrama, pa čak i e-mailova.

Iza ovog zakonskog predloga stoji dobra namjera: suzbijanje eksplozivnog porasta seksualnog iskorištavanja djece na internetu. Samo u 2023. godini zabilježeno je više od 36 miliona prijava takvog sadržaja, a broj slučajeva “groominga” – online vrbovanja djece – porastao je za više od 300 posto u dvije godine. Brojke su alarmantne, ali način na koji se predlaže borba protiv tog kriminala – mogao bi, po mišljenju brojnih pravnih stručnjaka i aktivista za ljudska prava, donijeti nesagledivu štetu.

Novi, restriktivni predlog zakona koji dolazi iz Danske, po svemu sudeći, ide najdalje dosad. Njime bi države članice bile obavezane da omogućuju pregled svih privatnih poruka i sadržaja – uključujući i one koji su šifrovani tzv. end-to-end enkripcijom. To znači da bi čak i intimne poruke, fotografije vlastite djece, privatni video zapisi i linkovi koje razmjenjujemo sa bliskim osobama mogli biti predmet automatskog skeniranja pomoću vještačke inteligencije, a zatim – ukoliko algoritam procijeni da su sumnjivi – prijavljeni policiji. Da li se radi o masovnom nadzoru pod maskom prevencije?

Paradoks je očigledan: zakon koji bi trebalo da štiti najosjetljivije među nama, djecu, čini to kroz tehnologije koje razbijaju najosnovnije pravo svakog građanina – pravo na privatnost. A kad jednom otvorite vrata za ovakav nivo nadzora, teško ih je ponovo zatvoriti. Zagovornici zakona tvrde da je riječ o “preventivnoj” mjeri, te da bi korisnici davali saglasnost na skeniranje poruka. Ali u praksi, takav “pristanak” bi bio uslov za korišćenje aplikacija – što ga čini daleko od dobrovoljnog. Time se briše linija između slobodnog izbora i ucjene tehnologijom.

Još veći problem leži u tehničkoj implementaciji. Skeneri bi se nalazili na samim uređajima korisnika, što znači da bi se vaša komunikacija analizirala i potencijalno prijavljivala – prije nego što poruka uopšte napusti vaš telefon. Prisilno instalirani “čitači” poruka zapravo bi pretvorili svaki uređaj u alat za nadzor.

Nije slučajno što su zemlje poput Njemačke, Austrije, Poljske, Slovenije i Nizozemske jasno rekle “ne” ovom predlogu. Njemačka posebno upozorava na kršenje osnovnih ljudskih prava, pozivajući se na presudu Evropskog suda za ljudska prava iz 2024. godine, koja zabranjuje slabljenje enkripcije jer time dolazi do narušavanja Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Evropska komisija, koja bi trebala biti garant pravne utemeljenosti politika EU, takođe je izrazila rezervu. Njihova pravna služba u novom predlogu zakona, ne vidi ništa novo što bi otklonilo ranije identifikovane pravne prepreke, tako da je nejasno da li je ovo pravni ili politički otpor?

Međutim, Danska, Italija, Španija, Mađarska – pa sada i Francuska – sve su bliže davanju podrške ovom zakonu. Ako se u Vijeću okupi većina s najmanje 65% stanovništva EU, prijedlog bi mogao biti usvojen.

Kritičari upozoravaju da se slične mjere, ako jednom zažive, lako mogu proširiti i na druge oblasti. Šta kada algoritmi krenu da traže “neprikladan politički sadržaj”? Ili “radikalizaciju”? Šta kada vladine institucije odluče da sigurnost podrazumijeva nadzor svega i svakoga?

Pitanje više nije da li želimo zaštititi djecu – svi to želimo. Pravo pitanje je po kojoj cijeni? Da li smo spremni da zbog toga razbijemo jedan od temeljnih stubova demokratskog društva-privatnost?                                                                                                                                                       

I dok države u tišini pregovaraju o ovoj veoma važnoj temi, građani gotovo da i ne znaju da bi njihova sloboda mogla biti stavljena na glasanje. Konačna odluka mogla bi pasti već 14. avgusta.

Ova kolumna nije poziv na ignorisanje problema seksualnog nasilja nad djecom – već poziv da se borimo protiv njega na pametan, proporcionalan i pravno održiv način. Jer masovni nadzor svih nije zaštita – to je kapitulacija pred strahom.

Ako zakoračimo u budućnost u kojoj su naši telefoni nadzirani, a privatni razgovori automatski skenirani i klasifikovani, možda ćemo se za nekoliko godina pitati: Ko je, zapravo, sve to dozvolio?                                                                                                                                                                   I odgovor će glasiti: Mi. Ili naše ćutanje.

Piše: Milorad Mitrović