Godina je 1991. Crna Gora, mala zemlja između mora i planina, donijela je odluku koja je odjeknula šire od njenih granica: proglasila se ekološkom državom. Bila je to prva takva odluka u Evropi, hrabra i vizionarska, možda i preuranjena za društvo koje je tada tek ulazilo u burna politička vremena. Ali bila je i obećanje – da će čovjek ovdje čuvati rijeke i šume, more i nebo, da će život biti u skladu s prirodom, a razvoj u skladu sa ljudskom mjerom.

Prošlo je više od tri decenije. Kad se danas osvrnemo, pitamo se: jesmo li ispunili dato obećanje? Jesu li Ćehotina, Tara i Lim ostali onako čisti kakve smo ih zavjetovali pred svijetom? Jesu li naša djeca osjetila mirise planinskih trava ili dim iz dimnjaka termoelektrana? Jesmo li  na Durmitoru, i u kanjonima i na obalama, sačuvali ono što nas je proslavilo?

Ako ima mjesta gdje se najbolje vidi razlika između zavjeta i stvarnosti, onda su to Pljevlja. Moj rodni grad, ugniježden među planinama i rijekama, nosi pečat ogromnih prirodnih bogatstava, ali i najvećih rana na tijelu ekološke države. Dok se ponosimo ljepotom Sinjavine, Ljubišnje i manastira Svete Trojice, svakodnevno udišemo vazduh težak i opterećen dimom, gledamo Ćehotinu kako se bori za dah, i osjećamo da između papira i stvarnosti zjapi bolna praznina.

A ipak, Pljevlja su i nada. Jer ako ovdje, u gradu koji najviše nosi teret industrijalizacije, uspijemo da pronađemo ravnotežu između razvoja i očuvanja prirode – onda će zavjet iz 1991. godine biti ispunjen. Jer ovdje se ne odlučuje samo sudbina jednog grada, nego i vjerodostojnost čitave Crne Gore.

Ekološka država ne može se graditi deklaracijama, već djelima. Ne može postojati samo u Ustavu, već u vodi koju pijemo, u vazduhu koji udišemo, u rijekama koje ostavljamo svojoj djeci.

I zato, neka nas riječi iz 1991. ne podsjećaju samo na ono što smo rekli – već na ono što moramo učiniti. Da Crna Gora, i Pljevlja u njenom srcu, ne budu primjer neispunjenog obećanja, nego dokaz da čovjek i priroda mogu opstati zajedno.

U tom zavjetu je naš dug, u toj borbi je naš obraz, a u toj pobjedi – budućnost Crne.

Miloš Ostojić