Od početka godine u Crnoj Gori dogodila su se četiri femicida, dok ih je u proteklih sedam evidentirano čak 19.

Kako prenosi RTV Podgorica, od početka godine na teritoriji Podgorice, u prosjeku svakog dana bude privedena po jedna osoba zbog sumnje da je počinila krivično djelo – nasilje u porodici. Na teritoriji Crne Gore, na svakih pet mjeseci bude ubijena po jedna žena, uglavnom od partnera ili bivšeg partnera. Pa ko su ti ljudi, da li je nasilnicima potrebna pomoć ili veća kazna i zašto je ženama toliko dugo potrebno da izađu iz toksičnog odnosa rizikujući živote svakog dana.

Majka je kriva, ovako počinje svoju priču o nasilju, agresiji, o traumama koje preživljava od strane partnera ali i njegovih najbližih, žrtva nasilja u porodici.

“Sad želim da se prisjetim svih ubijenih žena iz nasillja posljednjih godina, ovdje u Crnoj Gori za nasilnika kriva je majka, ona ga je takvim stvorila, to želim da kažem ja imam sina i to vam tvrdim. Ima problema sa agresijom, sa nasilničkim ponašanjem, više nema strpljenja ako mu nešto ne ide. Lupa, udara nogama rukama, pravi haos po kući, djecu traumira. Ako ja ćutim – mirna sam, ali ako bih skočila da branim djecu došlo bi do toga da udari mene“, navodi žrtva nasilja.

Moju majku niko ne smije da dira, posebno ne moja žena, prisjeća se ona trenutka kada se borila za sopstveni život.

“Ja sam zvala njegovu majku da joj se požalim šta on radi, onda je ona napravila scenu i otišla u Hitnu, nakon čega je on mene bacio na krevet, uhvatio za grkljan i rekao ako što bude bilo mojoj majci – ja ću tebe da ubijem“, kazala je žrtva nasilja.

Ovo je tipični primjer narcističnog poremećaja ličnosti kod nasilnika, objašnjavaju stručnjaci.

“Nasilnici nekad koriste svjesne mehanizme u pravljenju žrtvom, gaslajtinga, da žrtvu okrivljuje za to, da je ona kriva, da je drži u nekakvoj mentalnoj magli, da potkopa njenu realnost i to znaju da budu svjesne taktike“, navodi terapeutkinja Adrijana Pejaković.

“To jesu poremećene osobe koje tako mogu da se ponašaju, ne samo zato što je žena slabiji pol, već zato što, naprotiv, to je neko koga bi trebalo da štite“, ističe advokatica Nina Radulović.

Nemoguće je raditi na izlječenju, jer iako svjesni ponašanja, ne žele da se podvrgnu psihoterapiji

“Oni se rijetko u odnosu na druge javljaju na psihoterapiju, jer smatraju da veliki dio odnosa leži na svijetu i na drugima i da je fokus njihove kontrole u svijetu i drugi su krivi što se ja ponašam tako. Kriva je žena, kriva je sredina, saradnici, svi drugi su krivi i ja nisam imao izbora drugačije“, opisuje Pejaković.

Porodica štiti nasilnika, osuđujući žrtvu – sramota je prijaviti supruga za nasilje u porodici.

“Nakon što sam ga prijavila ja sam pošla da ga vadim iz zatvora, oni su me stavili na stub srama. Pakao sam doživjela, on je tada mene hvatao za vrat, čupao mi grkljan i moja ćerka od tri godine je vrisnula i tako nas je razdvojila, vjerovatno bi me udavio“, navodi žrtva nasilja.

Potpuno odsustvo empatije još jedna je osobina po kojoj se prepoznaju nasilnici sa narcističnim poremećajem ličnosti, što im može dati i olakšavajuću okolnost na sud, u slučaju teškog ubistva: – za prebijanje žene na smrt – mogu izdejstvovati minimalnu kaznu od pet do 15 godina zatvora. Bez liječenja i bez adekvatne kazne, ubistva kao i teške tjelesne povrede kod žena, nažalost mogu postati surova praksa.

“Imali smo baš u Crnoj Gori slučajeve besomučnog prebijanja od šest ili sedam sati i nastupanja smrtne posljedice kada je okvalifikovano ovo djelo o nasilju u porodici i ishodovana ova povoljnija kazna za učinioca, pa se svako po elementarnoj logici pita da li je moguće da jedno biće koje je po konstituciji nježnije, tananije, može da se prebija toliko dugo bez prisustva svijesti da smrtna posljedica može da nastupi“, navodi Radulović.

U proteklih sedam godina zabilježeno je 19 slučajeva femicida, a samo od početka godine bilo je čak četiri žrtve femicida u Crnoj Gori. Ukupan broj zaduženih prijava po nasilju u porodici u Odeljenju bezbjednosti Podgorica od početka godine bilo je 435 , a zbog sumnje da su počinili krivično djelo nasilje u porodici, uhapšeno ukupno 220 osoba.

“I onda imamo te nasilnike na slobodi, kojima je izrečena mjera zabrane prilaska žrtvi koja tu mjeru ne ispoštuje, i na kraju, imamo tragičnu posljedicu kao što je ubistvo“, ističe Radulović.

“Ja mogu da ostanem u ovom odnosu jer znam da on želi da se vrati, ali, ja znam da bi onda moja sljedeća stanica bila moja pogibija“, navodi žrtva nasilja.

Statistika je jasna ali i alarmantna. Iza svake brojke, nalazi se jedna osoba, iza svake osobe po jedna priča. Ipak, od svih, najglasnija je ona u tišini mraka.