Od kada postoji država, postoji i potreba da se ona finansira. Način njenog finansiranja se puno mijenjao tokom vremena. U Crnoj Gori je 1523. godine donijet kanun – namet kojim se u Crnoj Gori uvodi poseban porez – filurija. Od strane raznih osvajača i kasnije od strane države, uvođenje poreza i plaćanja taksi je praćeno manjim ili većim otporom.

Kao i u svijetu i kod nas se oporezivanje mijenjalo i prilagođavalo vremenom, te smo došli do stanja u kojem smo sada: porez na dohodak, porez na dobit, porez na poklon, porez na promet, porez na nekretnine, porez na poljoprivredno zemljište, prirez na porez… I još dosta njih. Potrošio bih puno prostora samo nabrajajući. Postoji i porez na nasljeđe, ali kod nas je oslobođeno oporezivanje direktnog nasljeđivanja između srodnika.

Tako sada, recimo, platimo porez na kupovinu stana i ponovo ako ga prodamo, tj. novi kupac mora platiti poseban porez na korišćeni stan. Onda se plaća godišnji porez ako imaš stan, a stanarinu ako nemaš, a poseban porez na prihod ako se stan izdaje na korišćenje nekom drugom. Znači, najmanje tri puta država naplati porez na stan koji si kupio svojim novcem za koji je ta ista država već uzela svoj dio. Naravno, banka će naplatiti kamatu na sredstva koja si pozajmio da bi taj isti stan kupio. Tako otprilike za života dva puta kupiš stan, jedan za sebe a jedan za državu i banku…

Ima još zanimljivih primjera kod nas. Prilikom otvaranja firme plaćao se kontejner, koji naravno ne dobiješ, ali ga platiš. Dodatno „oporezivanje“ ranijeg gradonačelnika Podgorice. Komunalno preduzeće je fiansirano od našeg novca za kupovinu kontejnera koji se koriste. 

Još jedna ideja gradskih vlasti je naplaćivanje „prelaza preko javne površine“ u Podgorici. Znači firme koje su u poslovnim prostorima plaćaju ovu taksu zavisno od zone grada da bi im korisnici došli do lokala preko trotoara u gradu. Puni su ideja kad treba da se naplati. Samo čekam da počnu naplaćivati vazduh koji udišemo dok prolazimo gradom ili hladovinu ako se sklonimo ispod drveta u gradskom parku. 

„Najbolji način da svoju djecu naučite što je porez jeste da im pojedete trećinu sladoleda“. (B. Marej)

Ministarstvo turizma je smislilo poseban namet za firme kojima se naplaćuje turistička taksa 10 eura mjesečno iako nemaju nikakve veze sa turizmom, ali ne naplaćuju turističku taksu preduzećima koja se bave turizmom i izdavanjem kreveta, restoranima ili poslovima koji su vezani za turizam, to turisti plate kroz boravišnu taksu… A tu je i opštinski prirez na porez, malo je porez nego daj da se naplati prirez na taj isti porez koji se plaća.

Pa akcize na cigarete, gorivo i alkoholna pića? Carine? Tek tu su prihodi za državu vrlo primamljivi.

Najbolji je porez na nekretnine na selu. Lično sam doživio da mi Poreska uprava Crne Gore pošalje skoro duplo veći porez prošle godine, nego prethodne. Na rješenju je moja porodična kuća koja je stara više od 80 godina i odjednom se „podmladila“ za 20 godina. Pitao sam u Poreskoj upravi je li greška, ali su mi rekli da sam renovirao kuću!?!

Demantovao sam ih rekavši da sam samo ofarbao fasadu, ne promijenio, nego ofarbao. Odgovor je bio da evidenciju vode ljudi iz Uprave za nekretnine (Katastar) i da nema veze sa njima. U Katastru nijesu mogli da mi daju odgovor jer je pravnik na bolovanju, direktor odsutan, a službenik „neznaven“ i tako u krug dok ti ne dosadi, pa platiš… Koje li je struke taj misteriozni službenik Katastra kad „odokativno“ procjenjuje vrijednost radova na kući. A porez je inače kao za vikendicu, uvećan duplo u odnosu na nekretninu u kojoj stanuješ! Iako se radi o staroj porodičnoj kući, a ne vikendici. Zamislite tu bahatost i samovolju. Kada se sela gase i nestaju, a imanja ostaju pusta i zapuštena, država odgovara na želju da se porodična kuća obnovi uvećanim porezom! Pristup za pohvalu…

E sada je pitanje što se od tog novca finansira. Troškovi administracije su sigurno veliki. U redu, sa ovom politikom zapošljavanja i „trpanja“ ljudi po kancelarijama, jasno je da novca ostaje vrlo malo. U drugim evropskim zemljama se finansiraju ulaganja u selo, popravke puteva, vodovoda, domova zdravlja, nabavka mašina i uopšte da se omogući povratak i život na seoskim imanjima.

Doduše, u mom selu se koliko-toliko ulaže u popravku puta, održavanje infrastrukture, zahvaljujući pojedincima entuzijastima. Ali se ipak nešto radi. Subvencije države za poljoprivredna imanja, koliko znam, postoje u nekoj primarnoj formi, ali samo ako tamo i živiš, ali da bi se do toga došlo treba čovjek da ostavi imanje i dođe u grad jedno 10 dana dok ispuni administrativne zavrzlame. U Italiji se recimo čak kuće i imanja prodaju zajedan euro samo da se ljudi dosele i ožive domaćinstvo.

U Švajcarskoj subvenciranje… e baš sam našao sa kim da uporedim. I kako dalje, ovako besramno „otimati“ novac svima ili ipak provesti detaljniju analizu domaćinstava? Ako se kuća koristi za izdavanje, neki posao koji ostvaruje prihod ili se zida iznova zbog odmora i boravka u prirodi, pa hajde da to i prihvatim. Ali renoviranje stare porodične kuće se ne bi trebalo svrstati u istu kategoriju… Bar tako mislim. I bar dio novca koji se tako akumulira, vratiti u unapređenje infrastrukture seoskih područja. Naročito sjever Crne Gore, koji je toliko zapostavljen. 

Da li negdje postoji evidencija da li i državni funkcioneri plaćaju ove poreze?

„Najbolji način da svoju djecu naučite što je porez jeste da im pojedete trećinu sladoleda“. (B. Marej)