Foto,ilustracija: PV Informer-

Pitanje budućnosti postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, poput onog planiranog u selu Botun nadomak Podgorice, otvara dublju raspravu o pristupu Crne Gore savremenim standardima u zaštiti voda. U isto vrijeme, Evropska unija već korača ka novoj eri tretmana otpadnih voda, usmjerenoj ka mikrozagađivačima koje konvencionalni sistemi nisu u stanju da uklone. Iskustva Njemačke i drugih evropskih zemalja mogu poslužiti kao dragocjena lekcija svima koji danas odlučuju o tome kakvu životnu sredinu ostavljamo generacijama koje dolaze.

Šta se dešava u Berlinu?

Nekoliko kilometara sjeverno od Berlina, postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda Schönerlinde radi tiho, ali sa velikim značajem. Kroz niz betonskih bazena protiče tamnosmeđa voda iz sjeveroistočnih djelova Berlina, a mikroorganizmi u ovim bazenima razgrađuju gotovo sve što se ispere u kanalizaciju. Ovo postrojenje opslužuje oko 850.000 ljudi i mnoge firme, čineći ga jednim od najvećih među približno 20.000 sličnih objekata u EU.

Nakon obrade, voda iz Schönerlindea zadovoljava evropske standarde i uliva se u jezero Tegel, omiljeno među plivačima i jedriličarima. Ipak, stručnjaci iz kompanije Berliner Wasserbetriebe, koja obezbjeđuje pijaću vodu za skoro četiri miliona ljudi, sve su zabrinutiji zbog mikrozagađivača, uglavnom iz farmaceutskog i kozmetičkog otpada, koje postojeći sistemi ne mogu razgraditi.

„U vodi pronalazimo supstance za snižavanje krvnog pritiska, antidepresive, analgetike – u malim količinama, ali zajedno čine jedan veliki koktel,” za Yale Environment kaže Gerhard Mauer, odgovorno lice za sva postrojenja u glavnom gradu Njemačke.

Iako ove supstance nijesu opasne po zdravlje ljudi pri povremenom kupanju, njihovo dugoročno prisustvo šteti vodenim organizmima – od puževa do riba – utičući na plodnost, ponašanje, pa čak i izazivajući promjene pola kod pojedinih vrsta.

Četvrta faza tretmana: evropski odgovor

Zato je Evropska unija početkom ove godine usvojila revidiranu Direktivu o prečišćavanju komunalnih otpadnih voda, koja nalaže uvođenje tzv. „četvrte faze” tretmana u srednja i velika postrojenja širom kontinenta, između 2027. i 2045. godine. Ova kvarterna faza, uz pomoć ozonacije i filtracije aktivnim ugljem, treba da smanji količinu mikrozagađivača za najmanje 50%.

Iako su Švajcarska, djelovi Njemačke i Holandije već započeli sa ovim modernizacijama, ogromna većina postrojenja u Evropi, kao i u SAD-u, još uvijek ne posjeduje ovu naprednu tehnologiju. Troškovi su veliki, a nova direktiva predviđa da ih uglavnom snose upravo oni koji zagađuju – industrije farmacije i kozmetike. Međutim, te industrije pružaju snažan otpor.

Prema ocjeni Ralfa Schulza, ekotoksikologa sa Tehničkog univerziteta u Kaiserslautern-Landau, urbane otpadne vode, zajedno s pesticidima i industrijskim otpadom, doprinose „hemizaciji” vodenih ekosistema. Studija iz 2024. godine, koju je vodila hemičarka Saskia Finckh iz Helmholtz centra za istraživanje životne sredine u Lajpcigu, otkrila je 504 štetne supstance u rijekama 22 evropske zemlje – od čega 175 farmaceutskih, poput analgetika i antidepresiva.

Među najopasnijima je diklofenak, lijek koji se može akumulirati u organizmima i oštetiti jetru vidri i bubrege riba, povećavajući smrtnost. U Njemačkoj su povišeni nivoi ovog lijeka pronađeni u tri četvrtine analiziranih uzoraka površinskih voda. Naučne studije sve češće bilježe negativne efekte ovih spojeva na alge, rakove, ribe, pa čak i na ljudske imunološke ćelije.

Zdravstveni radnici strahuju da će sve više kontaminanata dospijevati u izvore pijaće vode. U Berlinu, voda se crpi iz bunara blizu rijeka i jezera, nakon prirodne filtracije kroz zemljište – sistem koji može biti nedovoljan u budućnosti. Zbog toga je u septembru predstavljen novi projekat u postrojenju Schönerlinde, gdje će se od 2027. godine koristiti ozon, proizveden na licu mjesta, kako bi se razgradile supstance koje izmiču tradicionalnim metodama prečišćavanja.

Ovaj projekat simbolizuje tehnološku prekretnicu. Ukupno opremanje šest berlinskih postrojenja ovom tehnologijom koštalo bi oko 584 miliona dolara. Za cijelu Njemačku, procjenjuje se da bi adaptacija 600 većih postrojenja zahtijevala između 10,6 i 47 milijardi dolara.

Borba za finansiranje: ko treba da plati?

Industrija, očekivano, osporava ovaj pristup. Farmaceutski i kozmetički lobiji pritiskaju Evropsku komisiju da ublaži zakon, koji od njih zahtijeva da snose 80% troškova izgradnje i održavanja. Direktiva nalaže da se do 2045. modernizuju sva postrojenja koja opslužuju više od 150.000 ljudi, a i manja, ako se nalaze u zonama gdje mikrozagađivači ugrožavaju izvore pijaće vode.

Trošak koji kompanije treba da snose određuje se prema količini i toksičnosti supstanci koje plasiraju. Prema podacima Evropske komisije, farmaceutska industrija je odgovorna za 66%, a kozmetička za 26% ukupne toksičnosti u urbanim otpadnim vodama.

U početku su ove industrije podržale ciljeve direktive, ali su kasnije istakle da „arbitrarnim izborom samo dvije industrije kao odgovorne za zagađenja koje uzrokuju i drugi sektori, nema podsticaja za razvoj zelenijih proizvoda.”

Nakon što je direktiva stupila na snagu, pritisci su se intenzivirali. Lobisti pokušavaju da ospore naučne osnove novih pravila, tražeći smanjenje birokratije i ukidanje obaveze da zagađivači plaćaju. Između marta i jula, više farmaceutskih i kozmetičkih organizacija podnijelo je žalbe Evropskom sudu pravde, zahtijevajući proširenje liste obveznika ili čak potpuno ukidanje direktive.

Posebno su zabrinuti proizvođači generičkih lijekova. Josip Meštrović iz udruženja Pro Generika upozorava da bi proizvodnja metformina, lijeka za dijabetes, mogla poskupjeti 4,5 puta, što bi ga učinilo neisplativim. Ova supstanca, prema njemačkoj Agenciji za zaštitu životne sredine, može izazvati hormonalne promjene kod vodenih organizama, uključujući promjenu pola kod riba.

„Evropska komisija bi trebalo da zaustavi implementaciju ove direktive i krene ispočetka,” kaže Jörg Wieczorek iz udruženja Pharma Deutschland, za Yale Environment. Asocijacija kozmetičke industrije VKE, u kojoj su i Chanel i L’Oréal, predlaže ograničenje učešća industrije na svega 1%. Oni se pozivaju na švajcarski model, gdje potrošači plaćaju dodatak od 11 dolara godišnje putem računa za vodu, a ne zagađivači.

Međutim, organizacije koje zastupaju operatere vodovoda i kanalizacije ne slažu se. „Trošak uklanjanja mikrozagađivača ne treba da pada na potrošače, već na one koji stvaraju problem,” kaže Oliver Loebel iz organizacije EurEau. On tvrdi da švajcarski model ne podstiče proizvođače da smanje zagađenje i zamijene štetne supstance.

„Industrija ima dovoljno vremena da se prilagodi i mogućnost da smanji troškove inovacijama,” kaže Loebel. Direktiva takođe predviđa redovne evaluacije, kako bi se procijenilo da li pristup lijekovima trpi, i da li druge industrije, poput prehrambene, treba uključiti u mehanizam raspodjele troškova.

Uloga ljekara i farmaceuta: manje štetan recept

Mnogi stručnjaci pozivaju ljekare i farmaceute da se bolje informišu o ekološkim aspektima lijekova koje propisuju. U Štokholmu je razvijen tzv. „Spisak mudrih izbora”, koji uključuje podatke o uticaju lijekova na životnu sredinu, kako bi se propisivali oni manje štetni.

Ali bez modernizacije postrojenja, problemi će se samo pogoršavati. Erik Gawel iz Helmholtz centra upozorava: „Što duže čekamo, to će nas hemizacija života jače pogoditi kada mikrozagađivači postepeno prodru do podzemnih i izvora pijaće vode.”

U avgustu, Evropska komisija je obećala novu analizu troškova i uticaja kvarterne faze, zasnovanu na najnovijim podacima – što pokazuje da bitka za čistu vodu u Evropi tek počinje.

Crna Gora: između dobrih planova i nedovoljno efikasne primjene

Iako Crna Gora ima visok stepen usklađenosti zakonodavstva sa evropskom Direktivom o prečišćavanju komunalnih otpadnih voda (91/271/EEC) – čak preko 96%, kako se navodi u Izvještaju Državne revizorske institucije (Efikasnost upravljanja sistemom otpadnih voda, 2022) – praksa pokazuje da je efikasnost upravljanja sistemom otpadnih voda daleko od zadovoljavajuće. Prema nalazima DRI-ja, iako su izrađeni ključni dokumenti poput Plana upravljanja komunalnim otpadnim vodama i Programa izgradnje kolektorskih sistema i PPOV-a, njihova implementacija je spora, nedosljedna i često bez konkretnih rokova i sredstava.

Postojeći mehanizmi za praćenje ispuštanja otpadnih voda nisu dovoljno razvijeni. U mnogim opštinama još uvijek nije uspostavljena redovna evidencija količine i kvaliteta ispuštenih voda, a sistem monitoringa nije funkcionalan, što predstavlja ozbiljan izazov u kontekstu primjene nove EU Direktive, koja zahtijeva kvarterni tretman i sofisticirane metode kontrole mikrozagađivača. Revizija je takođe ukazala na nepostojanje godišnjih programa monitoringa komunalnih djelatnosti, ali i na kašnjenja u realizaciji infrastrukturnih projekata. Primjer Podgorice i Botuna, gdje se već godinama odlaže izgradnja savremenog PPOV-a, najbolje ilustruje kompleksnost ovog procesa.

U tom kontekstu, predstojeća obaveza uvođenja naprednih tehnologija poput ozonacije i filtracije aktivnim ugljem zahtijeva ozbiljno strateško planiranje, stabilno finansiranje i dosljedno sprovođenje zakona – ne samo radi usklađivanja sa evropskim standardima, već i radi zaštite javnog zdravlja i prirodnih resursa.