Čovjek je dužan svome zavičaju. (Ivo Andrić)

Ljubav prema zavičaju se ne može otrgnuti od čovjeka. Da bismo znali gdje treba da idemo, moramo znati odakle smo pošli…Naši korijeni su isprepletani i nerazdvojni.

Pogovor kao završna kritička misao o knjizi nije podjednako bitan za svaku formu  pisanog teksta. Moglo bi to da važi i za knjigu Putovanje, autobiografske zapise: Koreni, Pluća života, Seme za usev …, prof. dr Sretena Ćuzovića, s obzirom na činjenicu da čitaocima neće promaći događaji i pojave o kojima pisac piše a koji ostavljaju najsnažniji utisak. Strukturna heterogenost je funkcionalno uvezana, tako da čitaocu ne ostaje ništa nejasno, osim što pobuđuje kod njega interesovanje da se pažljivije pozabavi nizom detalja koji bi za dalju operacionalizaciju morali biti predmet više disciplina (sociologije, istorije, antropologije, sociologije kulture i drugih genoseoloških zahtjeva.

Čitalac će bez sumnje doživjeti knjigu kao jezgrovit i zanimljiv insert ozbiljne, aktuelne literature o naciji, religiji, društvu, čovjeku, a to su osnovne kategorije koje sada zaokupljuju kreatore novog svijeta i naučnih postulata.

U njegovom misaonom supstratu varniče etičkoreligijske iskre koje ovlaš otkrivaju generalni lik pisca.

Njegov biografski opis je duhovna transponacija između raznih faza života u kome su porodica i tradicija nezaobilazna pretpostavka obrazovnog koda.

Ćuzović postavlja tumačenje nacije i vjere na naučne postavke, nove, za razliku od nekih teoretičara i sociologa religije i kulture koji su se nacijom, uglavnom, bavili kao političkom kategorijom, zapostavljajući neke ključne, konstitutivne elemente na koje ukazuje autor, a čije zapostavljanje je dovelo do dehumanizacije društva i do otuđenja  onih identitetskih svojstava na koje ukazuje njemački filozof Kant u svojim djelima (Kritika čistog uma, Kritika rasudne moći). Univerzalnost čovjeka je upravo ono što čini čovjeka čovjekom i povezuje ga sa drugim ljudima, a tu univerzalnost, prema mišljenju autora, čovjek stiče u svim životnim sučelicama, od rođenja do kraja života. ….

Impresionira autorov pogled na neka pitanja i stav da je nacija nešto što podliježe političkim i drugim potrebama. Neoboriva je njegova teza da se čovjek ne može odreći svog dijela duhovnog i fizičkog bića, svojih etnografskih i etnoloških pripadnosti. Ako bi to uradio, on bi onda  prihvatio lažni identitet, koji je uticajem raznih faktora oplemenjivao i nadgrađivao novim vrijednostima. Drugim riječima čovjerk je kao voćka. Ona ostaje na svom korijenu i kada se okalemi i zadržava botanička svojstva korijena iz koga je nikla i iz koga se grana. Odnosno, duhovna snaga čovjeka i sam razum nijesu ništa drugo do izdanak početnog korijena bez obzira gdje je on nastao. Sam autor kaže  da niko nema pravo da ti otuđuje neke osobenosti bića koje je biološki kompletno zahvaljujući različitostima faktora koje su determinisale njegovu ličnost. Piščeva teza „Hoću da budem čovjek“ i „Tužiću biografe koji falsifikuju moju biografiju“ teza je za svako logičko i humano tumačenje. Izrekao  je Ćuzović u ovom radu i jednu nepobitnu sintagmu kojom za sebe kaže da  je crnogorsko-srpski proizvod, imajući u vidu genaologiju svoje ličnosti od mjesta i vremena rođenja pa kroz cjelokupni dalji proces   duhovnog i fizičkog razrastanja u raznim sredinama. Iz njegovog shvatanja izloženog u ovom radu logički slijedi poruka da treba graditi ličnost na principima morala i pravde, uz očuvanje onih osobina na koje je ukazivao Kant „zvezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama“. Iako autor nije fanatički religiozan, često mu je, kako Njego reče „svijeća božija pred očima“.

Kako reče ruski filozof i književnik Aleksandar Hercen „Knjiga je duhovno zavještanje jednog čovjeka drugome”. Sreten Ćuzović nije imao većeg dara da zavješta, prije svega, svojim potomcima i prijateljima od ove zanimljive knjige u kojoj je data geneza života i čovjeka i njegove “borbe neprestane“.

Milorad Joknić,

novinar, publicista i književnik