Manje od 60.000 ljudi, što čini svega 0,001 odsto svjetske populacije, kontroliše tri puta više bogatstva nego čitava siromašna polovina čovječanstva, pokazao je novi Izvještaj o svjetskoj nejednakosti za 2026. godinu.

Izvještaj, koji je pripremilo više od 200 istraživača, otkriva da deset odsto najbogatijih ljudi zarađuje više od preostalih 90 odsto zajedno, dok siromašna polovina svijeta posjeduje manje od dva odsto ukupnog bogatstva, prenosi Guardian.

Najbogatijih deset odsto globalne populacije kontroliše oko 75 odsto svjetskog bogatstva, navodi se u izvještaju. Autori upozoravaju da su ovako ekstremne razlike između bogatih i siromašnih postale neodržive.

„Svijet u kojem mala manjina raspolaže ogromnom finansijskom moći, dok milijarde ljudi nemaju osnovnu ekonomsku sigurnost, zahtijeva hitnu akciju“, naveli su istraživači.

Od 1995. godine udio globalnog bogatstva najimućnijih porastao je sa oko četiri na više od šest odsto, dok se bogatstvo multimilionera povećavalo gotovo dvostruko brže.

Izvještaj takođe ističe da nejednakost nije samo ekonomska, već utiče i na obrazovanje i životne šanse. Tako su, na primjer, izdaci za obrazovanje po djetetu u Evropi i Sjevernoj Americi više od 40 puta veći nego u podsaharskoj Africi.

Globalni finansijski sistem dodatno doprinosi nejednakosti – bogate zemlje mogu se zaduživati i investirati pod povoljnijim uslovima, što im daje dodatnu prednost.

Jedan od autora čak predlaže uvođenje globalnog poreza od tri odsto za najbogatije milijardere, kojim bi se moglo prikupiti oko 750 milijardi dolara godišnje za obrazovanje u zemljama s niskim i srednjim prihodima.

Izvještaj naglašava i rodnu nejednakost: žene i dalje zarađuju znatno manje od muškaraca, a kada se uračuna i neplaćeni rad, razlika je još izraženija.

Takođe, bogati imaju veći uticaj na klimatsku krizu. Siromašna polovina svijeta odgovorna je za svega tri odsto emisija ugljenika, dok najbogatijih deset odsto učestvuje u oko 77 odsto ukupnih emisija.

Autori izvještaja pozivaju na efikasne politike oporezivanja, preraspodjele bogatstva i javna ulaganja u obrazovanje i zdravstvo kao ključne mjere za smanjenje nejednakosti.

Kako zaključuju, sredstva postoje, ali je potrebna politička volja da se ove promjene sprovedu.