Drage drugarice i drugovi, generacijo maturanata, 1973/74 (IV/2 Odeljenja), Gimnazije „Tanasije Pejatović“ u Pljevljima,

Primio sam tužnu vijest: da je u Podgorici preminuo naš dragi školski drug, čestiti i časni Marko Ostojić, iz Pušonjskog dola opština Pljevlja.

Naš Marko, nije umro, on se preselilio u Carstvo vječnosti…

Jer, niko nije umro dok ga se sjećaju: potomci, porodica, drugovi i prijatelji…

Palićemo svijeću našem poč. Marku i rado ga se sjećati.

Svjesni da nas je manje, sve manje, s napomenom: „Da smo svi mi smrtni, i čovjek mora umrijeti“, kako kaže Njegoš.

Ili kako bi rekao M. Bećković: „drugovima i prijateljima – onima koji nisu s nama, ne kažem više zbogom, nego doviđenja!

Imajmo na umu da smo mi Božije sluge (Božiji rab), privremeni gosti u Carstvu prolaznosti…!

Mi putujemo, Svevišnji odlučuje đe nam je i kada ćemo otići na vječno Odmorište…

Hvala mu.

Smrt, nije nešto najgore, ako se život proživi/(iz)živi u skladu s vrijednostima koje čovjeka čine čovjekom… Načelima zbog kojih je vredjelo živjeti.

Našem školskom drugu Marku su ta načela bila putovođa i saputnik na putovanju kroz život.

Svevišnji – naš tvorac, nas vodi kroz život, koji je poput tunela, negdje više, negdje manje osvijetljen. On mjeri, odmjerava, ocjenjuje i procjenjuje kada ćemo se iz Carstva prolaznosti preseliti u Carstvo vječnosti.

Pred tim odmorištem/staništem se svi zaustavljamo – svi smo jednaki.

XXX

Naš dobri i pošteni Marko bio je svjestan naše prolaznosti… Svojom dušom, djelima i mišlju Marko je zaslužio raj.

Neka ga anđeli čuvaju.

Porodici, upućujem iskreno saučešče.

Počivaj u miru dragi Marko.

Niko nije umro, dok ga se sjećaju potomci, prijatelji, drugovi…Nisu sve priče ispričane.

Putovanje se nastavlja…

Tvoj školski drug.

Sreten Ćuzović Otilo

„Vječiti učenik škole života“