Na ovaj datum 1993. godine, poslanici u Skupštini Crne Gore usvojili su Zakon o svetkovanju vjerskih praznika.

Kako su naglašavali predlagači, akt je bio novina, jer je omogućio svim vjernicima da praznuju vjerske praznike, i to na način što su dobili pravo na šest dana plaćenog odsustva godišnje. 

To pravo dato je zaposlenima koji su se izjašnjavali kao pravoslavci, katolici, muslimani i Jevreji. Zanimljivo je kako je zakon imao svega šest članova.

„Preduzeće, ustanove, druga pravna lica, državni organi i preduzetnici obavezni su da zaposlenima, koji žele da svetkuju svoje vjerske praznike, daju plaćeno odsustvo za radne dane koji padaju u dane vjerskih praznika“, stajalo je u dokumentu.

Članom pet, međutim, bile su predviđene i kazne za preduzeća i javne ustanove koje zaposlenom ne obezbijede plaćeno odsustvo za svetkovanje vjerskog praznika.

Poslanici Liberalnog saveza Crne Gore i Socijaldemokratske partije imali su više prigovora na sadržinu zakona. Neki su isticali kako je Crna Gora sekularna republika, da je vjeroispovijest odvojena od države, pri čemu je bilo i onih koji su naglašavali da vjernicima treba omogućiti odsustvo, ali da to ne treba biti plaćeno.

Lider LSCG Slavko Perović optužio je tada jedinstvenu Demokratsku partiju socijalista da namjerno predlaže nevažne teme za Skupštinu Crne Gore, kako bi skrenula pažnju sa toga da građani žive u siromaštvu i pod sankcijama.

Sa druge strane, pojedini poslanici Narodne stranke predlagali su da Božić bude ustanovljen kao državni praznik.

Naposljetku, zakon je dobio potrebnu većinu i od tada su zaposleni, zavisno od vjeroispovijesti, dobili pravo plaćenog odsustva za Badnji dan, Božić, Veliki petak, Uskrs, krsnu slavu, Ramazanski bajram, Kurban bajram, Pashu i Jom Kipur.