U svijetu koji se mijenja brzinom algoritma, naše učionice ne smiju ostati muzeji prošlosti. Dok vještačka inteligencija redefiniše granice mogućeg, mi se i dalje oslanjamo na sistem u kojem je diploma profesora statični dokument, a ne tek početna tačka za cjeloživotno učenje. Moja vizija obrazovanja u budućnosti nije škola u kojoj roboti mijenjaju ljude, već sistem u kojem digitalna transformacija služi čovjeku, omogućavajući radikalnu reformu najvažnijeg faktora – nastavnika.

Kao mlada osoba koja je prošla kroz obrazovni sistem u Pljevljima, svjedočio sam raskoraku između svijeta u kojem danas živimo i znanja za koja nas škola često priprema. Taj raskorak nije nastao zbog nedostatka tehnologije, već zbog nemogućnosti sistema da se prilagodi generacijama koje uče drugačije, brže i intuitivnije. Upravo zato smatram da mladi imaju ključnu ulogu kao pokretači promjena u obrazovnim sistemima – jer oni prvi osjećaju posljedice zastarjelih metoda i istovremeno najbrže usvajaju nove načine učenja i rada. Njihova pozicija nije pasivna; ona je inicijatorska, jer potreba za promjenom dolazi iz samog iskustva obrazovanja.

Prvi korak te vizije je uspostavljanje rigoroznih, tehnološki podržanih filtera selekcije. U eri vještačke inteligencije, puko prenošenje informacija postaje suvišno jer su podaci svima dostupni. Zato prosvjetni radnik u mojoj viziji mora proći kroz napredne psihološke i pedagoške provjere kako bi dokazao da posjeduje ono što mašina nema: empatiju, kritičko razmišljanje i moralni kompas. Mladi, kao digitalno pismena generacija, mogu biti korektivni faktor u ovom procesu, jer upravo oni najjasnije prepoznaju razliku između formalnog autoriteta i stvarne kompetentnosti nastavnika. Na taj način oni postaju aktivni učesnici u oblikovanju kvalitetnijeg obrazovnog kadra.

Druga tačka je agilnost sistema. Digitalna transformacija nije samo uvođenje tableta u nastavu; to je potpuna promjena fokusa ka vještinama koje traži moderno tržište i preduzetništvo. U mojoj školi budućnosti, učenici koriste vještačku inteligenciju kao personalizovanog asistenta koji im pomaže da savladaju osnove, dok sa profesorima rade na projektima, rješavanju stvarnih problema i razvoju inovacija. Upravo kroz ovakve modele, mladi prestaju da budu puki korisnici obrazovnog sistema i postaju njegovi aktivni suoblikovači, jer učenje dobija svrhu i direktnu vezu sa stvarnim životom.

Ključni element moje vizije je ono što nazivam „digitalno podešavanje na frekvenciju“. Danas monotonost ubija pažnju jer se svima obraćamo na isti način. Vještačka inteligencija nam ovdje nudi revolucionarnu šansu: ona može analizirati način na koji svaki pojedinac najbolje uči, omogućavajući profesoru da prilagodi pristup i gradivo učini razumljivim i trajnim. Mladi, koji prirodno funkcionišu u digitalnom okruženju, imaju potencijal da budu most između tehnologije i pedagogije, pomažući sistemu da se prilagodi realnim potrebama savremenog učenika.

Zaključno, obrazovanje budućnosti kakvo zamišljam je simbioza vrhunske ljudske kompetentnosti i moćne tehnologije, uz aktivnu ulogu mladih kao pokretača promjena. To je sistem koji više ne dozvoljava prosječnost i u kojem mladi nijesu samo krajnji korisnici reformi, već njihovi inicijatori i nosioci. Tek kada u svakoj učionici budemo imali emocionalno inteligentne, rigorozno testirane ljude koji vladaju alatima vještačke inteligencije, uz generaciju mladih spremnu da preuzme odgovornost za promjene, moći ćemo reći da smo stvorili školu koja ne samo da prati digitalno doba, već ga aktivno oblikuje.

AUTOR: Ivan Čavić