Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da promijenite svijet, riječi su Nelsona Mandele koje bi trebale biti pokretačka snaga ne samo prosvjetnih radnika, već cjelokupnog društva. Obrazovanje je najvažnija misija svake države i treba mu posvetiti posebnu pažnju. Od izrazitog značaja je njegovo svakodnevno unapređenje i uvođenje promjena. Neophodno je ići u korak sa vremenom i pratiti savremene trendove u razvoju obrazovne tehnologije, jer je to jedini način da učenici napreduju i sjutra budu osposobljeni za različite životne izazove.

Danas se nalazimo u vremenu ubrzanog tehnološkog razvoja, što pored brojnih prednosti sa sobom nosi i velike odgovornosti i izazove. Obrazovni sistemi širom svijeta suočeni su sa velikim poteškoćama i pitanjima. Jedno od njih glasi: Na koji način se prilagoditi mnogobrojnim digitalnim transformacijama i inovacijama, a istovremeno sačuvati i neke tradicionalne vrijednosti i poimanje škole? Nekadašnja škola njegovala je drugačije pristupe, gdje je tokom frontalne nastave nastavnik bio glavni učesnik vaspitno-obrazovnog procesa i izvor znanja, a učenik pasivni slušalac čiji je zadatak bio memorisanje i reprodukcija gotovog znanja. De jure, danas je situacija drugačija. U savremenoj školi, imamo učenika koji je glavni subjekat nastave, više nije pasivni slušalac već aktivni učesnik koji utiče na nastavni proces i pokreće promjene, uz pomoć nastavnika dolazi do novih saznanja koja kasnije koristi u novim, praktičnim situacijama, dok nastavnik dobija ulogu organizatora, motivatora, vaspitača i istraživača. Zadatak nastavnika više nije da učeniku prenese gotovo znanje, već da ga uputi kako da samostalno dođe do novog znanja, izvodi zaključke i kritički misli. Savremeni nastavnik je tu da kod učenika podstiče samostalno učenje i mišljenje, da učenike nauči kako da uče, da vaspitno utiče na njih i da bude posrednik između učenika, znanja i tehnologije. Stoga možemo reći da se savremena škola odlikuje saradnjom nastavnika i učenika, međusobnim poštovanjem, tolerancijom, otvorenim dijalogom i njegovanim demokratskim odnosima.

Kada govorimo o obrazovnoj tehnologiji, neizostavno je pomenuti trendove u obrazovanju koji podrazumijevaju upotrebu digitalnih alata, programirano učenje, upotrebu multimedijskih sistema, QR kodova, vještačke inteligencije, virtuelne i proširene realnosti i brojnih drugih tehnoloških dostignuća koji su pronašli svoju primjenu u obrazovanju. Didaktički trougao se transformisao u četvorougao, gdje pored učenika, nastavnika i nastavnog sadržaja ubrajamo i tehnologiju. Učenici su predstavnici tzv. „gumb generacije“ koja se odlikuje vještom upotrebom tehnoloških uređaja, potrebom za vizuelnim učenjem, socijalizacijom putem online platformi, upotrebom AI tehnologija u svakodnevnom životu. Zbog svih ovih karakteristika, potrebno je mijenjati obrazovni sistem i nastavu prilagoditi potrebama učenika, omogućiti im da uče na inovativne načine, zaboraviti na puko memorisanje i reprodukciju činjenica, uvesti koncept cjeloživotnog učenja, pokazati načine putem kojih se znanje zaista zna, razumije, generalizuje, koristi u praksi, logički zaključuje i kritički promišlja. Umjesto bježanja od promjena, poželjno je iskoristiti potencijale mladih koji posjeduju iskustveno znanje o tehnologiji koje obrazovni sistemi još uvijek pokušavaju da integrišu.

Značajno mjesto trebalo bi se posvetiti vještačkoj inteligenciji. S jedne strane postoji pozitivistički pogled, jer ona omogućava veću individualizaciju u učenju, pružajući učenicima prilagođen tempo i način učenja, tražeći fokus u interesovanjima i sklonostima, nudeći različite pristupe svakoj individui, istovremeno pružajući pomoć nastavnicima u pogledu rasterećenja tehničkih i administrativnih obaveza. S druge strane, vještačka inteligencija je i vid opasnosti od potpunog gubitka samostalnosti i zanemarivanja misaonih i logičkih procesa. Učenike treba uputiti da vještačku inteligenciju koriste kao pomoć pri učenju, a ne kao zamjenu stvarne inteligencije. Nastavnici su naročito u problemu ako nisu kompetentni za prepoznavanje radova učenika koji su generisani uz pomoć raznih AI asistenata i ako ne prate tehnološke promjene, pa se mogu naći u zabludi i na pogrešan način stvoriti sisteme vrednovanja i ocjenjivanja. Neophodno je da mladi kroz školovanje budu uključeni u dijalog o etici, integritetu, granicama upotrebe vještačke inteligencije u učionici.

Obrazovanje se ne može nadograditi bez povjerenja u mlade, u njihove ideje i sposobnosti. Učenici treba da budu ravnopravni učesnici u oblikovanju vaspitno-obrazovnog procesa, da zajedno sa nastavnicima učestvuju u izboru sadržaja, načina rada, u izradi materijala. Obrazovnom sistemu je potrebna participacija mladih. Učenicima treba dati mogućnost da se stvaralački izražavaju i svakodnevno razvijaju kreativnost i maštu kroz kreiranje nastavnih materijala, programa, prezentacija, video klipova, audio zapisa i drugih oblika medija u nastavi. Poželjno je i da nastavnici uče od učenika, da dvosmjerna komunikacija omogući izdvajanje kvaliteta svih učesnika u nastavnom procesu, naročito u oblasti digitalnih kompetencija.

Ako želimo kvalitetno i perspektivno obrazovanje, moramo čuti glas mladih, jer su oni glas budućnosti, ali i glas sadašnjosti. Mladi nisu tu da ruše obrazovanje, već da mu daju snagu. Promjene koje su nam potrebne ne nalaze se u nastavnim planovima razvijenih zemalja i utopija, već u učionicama. Dok čekamo da se savremeni trendovi uspješno integrišu u nastavu, mladi ih već primjenjuju i razvijaju nove, a obrazovni sistemi kaskaju u svojim birokratskim pokušajima da prividno poboljšaju obrazovanje. Kada mladi budu ravnopravni učesnici u vaspitno-obrazovnom procesu, tada će obrazovanje konačno prestati da kasni i postati prostor istinske promjene. Povjerenje u mlade osnov je pozitivne promjene, jer su mladi pisci buduće istorije čovječanstva.

Autor: Ema Kulosmanović Džidić