Piše: prof. dr Zdravko Krivokapić 

Pet godina od predstavljanja programa „Evropa sad“ prilika je da se podsjetimo njegovog izvornog smisla, okolnosti u kojima je nastao i građana kojima je bio namijenjen. Ekonomska politika 42. Vlade počivala je na jasnom cilju: razvoju zasnovanom na znanju, održivoj privredi i prilikama za sve, koji će unaprijediti kvalitet života građana Crne Gore. Program „Evropa sad“ bio je važan korak ka ostvarenju tog cilja. To je jedan od značajnijih rezultata Vlade na čijem sam čelu bio. Poštujem doprinos svih koji su učestvovali u njegovoj pripremi i sprovođenju.

Ipak, PES je taj zajednički rezultat politički prisvojio, stvarajući predstavu da pripada isključivo njemu. Program je nastao prije tog pokreta. Preuzimanje njegovog imena ne daje pravo na preuzimanje zasluga.

Prvobitna „Evropa sad“, danas nazvana ES1, imala je jasan ekonomski i društveni smisao: povećanje životnog standarda i zaposlenosti, suzbijanje sive ekonomije i stvaranje boljih uslova za poslovanje i investicije. Država se odrekla dijela prihoda u korist zaposlenih i poslodavaca, sa namjerom da podstakne legalno poslovanje, otvaranje radnih mjesta i proširenje poreske baze.
Posebna vrijednost programa bila je u tome što je smanjenjem opterećenja na rad pomogao da dio zarada isplaćivanih „na ruke“ bude uveden u zakonske tokove.

Radnik je time dobijao veću pravnu sigurnost, a savjestan poslodavac pravednije uslove za poslovanje. To je bio konkretan pomak ka uređenijem društvu. Priprema programa podrazumijevala je pažljivo usklađivanje interesa zaposlenih, privrede i države, uz razmatranje konkretnih obračuna i primjera primjene. Formirano je i koordinaciono tijelo za praćenje sprovođenja, jer odgovornost za reformu traje i nakon njenog predstavljanja i usvajanja.

Željeli smo da građani osjete poboljšanje životnog standarda, da radnici dobiju veću sigurnost, a mladi više razloga da svoju budućnost grade u Crnoj Gori. U tom smislu, „Evropa sad“ je, po mom viđenju, bila veće iznenađenje za političare, nego za one kojima je donijela najveće benefite. Taj iskorak trebalo je nadograditi jačanjem proizvodnje, produktivnosti, konkurencije i institucija.
Smatram da je izborom neustavne 43. Vlade iznevjeren reformski pravac koji smo započeli, a da su kasniji programi i njihova partijska upotreba unizili izvornu ideju. Pažnja se sve više usmjeravala na nova obećanja i prisvajanje zasluga, dok je pitanje trajnog i održivog napretka ostajalo u drugom planu.

Svako stvarno povećanje životnog standarda zaslužuje podršku. Ali odgovorna vlast mora pokazati koliko građaninu ostaje kada plati hranu, stanovanje i račune, kako se obezbjeđuje stabilno finansiranje javnih usluga i na čemu počiva budući rast. Veća zarada mora imati oslonac u privredi koja stvara više i pruža sigurnost na duži rok. Кorist od reformi moraju osjetiti zaposleni, penzioneri i mali privrednici.

Nedopustivo je da se pod obećanjem opšteg boljitka dodatno učvršćuje ekonomska moć najvećih, dok građani ostaju izloženi neizvjesnosti i rastu troškova života. Zato i najavljeni „Euro model“ treba ocijeniti prema održivosti, pravičnosti i stvarnom poboljšanju života građana. Ostaje i pitanje zašto se, ako predstavlja nastavak istog koncepta, ne naziva „Evropa sad 3“. Ipak, važnije od imena jesu javne i provjerljive računice, ozbiljan razgovor sa privredom, sindikatima i odgovornost za obećane rezultate. Moj je utisak da je ovoga puta redosljed obrnut: najmanje su iznenađeni političari, a najviše oni koji treba da ponesu teret primjene.

Vjerujem da Crna Gora ima znanja, snage i čestitih ljudi da nastavi promjene. Iskustvo 42. Vlade pokazalo je da su iskoraci mogući. Dužni smo da dobre ideje sačuvamo, greške ispravimo i povjerenje gradimo istinom i radom. Građani zaslužuju vlast koja će svaki svoj uspjeh mjeriti njihovim dostojanstvom, sigurnošću i boljim životom.