Iako su žene često tretirane kao ‘drugorazredni igrači’ u političkim obračunima i važnim događajima, činjenica je da su brojne ugledne komunistkinje i partizanke, čak one koje su preživjele nacističke logore, po oslobođenju završavale kao zatvorenice, piše Al Jazeera.

Do sada se tek u nekoliko knjiga moglo saznati o sudbinama više od 800 žena koje su preživjele Goli otok i „Jugoslavija je pobijedila na međunarodnom takmičenju u cvijeću jer je uzgojila ljubičicu bijelu tešku 100 kilograma“. Ovo je vic koji je Jovanki Ženi Lebl, 22-godišnjoj novinarki beogradske Politike i Jevrejki, ispričao kolega da bi ga ona potom u redakciji prepričala i drugima. Dvije i po godine potom je provela kao zatvorenica na Golom Otoku i Svetom Grguru, umjesto kao politička dopisnica u Parizu. Promijenila je pet zatvora i to pod optužbama da je govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula vic. Tražili su da prizna krivicu i promijeni mišljenje.

Na nagovor pisca Danila Kiša, Ženi Lebl uoči raspada Jugoslavije, objavila je knjigu Ljubičica bijela u kojoj je opisala iskustva s Golog otoka i Svetog Grgura u Hrvatskoj, a njezina se svjedočanstva danas smatraju prvom knjigom koja tretira žensku traumu u političkim logorima. A kakve su sudbine imale i preživjele žene zarobljenice na Golom otoku, iz niza razloga je decenijama je bilo nepoznato i neispričano. Danilo Kiš je slučajno, boraveći u Jeruzalemu, upoznao Ženi Lebl i Evu Panić Nahir,Jevrejku, bivšu partizansku i suprugu oficira lažno optuženog da je „informbirovka“ koja je preživjela Goli otok i čija je kćer sa šest godina ostavljena bez majke. Kiš je snimio dokumentarni serijal koji se prvi puta počeo prikazivati na Televiziji Sarajevo, u osvit ratova vođenih devedesetih, a sam nikada nije doživio da ga i pogleda.

Uz knjige sjećanja Eve Grlić, majke reditelja Rajka Grlića i Vesne Domany Hardy, te Rose Dragović Gašpar, Vere Cenić i Milke Žicine, to je bilo ujedno i sve i jedino što se znalo o ženskoj traumi Golog ostrva. Tih nekoliko knjiga o proživljenim torturama i to tek gotovo pet decenija kasnije bilo je sve što se moglo znati o sudbinama više od 800 žena koje su preživjele Golo otok i Sveti Grgur.

Prvi put o ženskim patnjama na Golom

„Muška istorija“ Golog otoka počela se ispisivati još kasnih sedamdesetih godina i o tom se, barem u nekakvim fragmentima, počelo govoriti, pisati, objavljivati, međutim, sve donedavno. „Ženska istorija“ ovih tragičnih i dramatičnih događaja od 1949. do 1956. godine koliko su funkcionisali Goli otok i Sveti Grgur bila je nepoznata, neispisana, bez tragova i dokaza.

Tišinu, i ne samo od samih žena koje su bile Zarobljenice, nego i od cjelokupnih društava, sistem javnosti, prekinula je Andreja Kulunčić, profesorica s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, vizualna i likovna umjetnica koja je se i inače bavi onim što nazivamo „ženskim iskustvom“.

„Vi ste partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete“, naziv je izložbe po citatu Marije Zelić, upravnice Svetog Grguru i Golog otoka, a koja se bavi sudbinama i ispisivanjem istorije zarobljenica i političkih zatvorenica. Ovo je prvi umjetnički projekt koji tematizira jednu bolnu temu – ne samo u ssvremenom hrvatskom društvu i istoriji, nego u zemljama bivše državne zajednice iz kojih su zarobljenice i dolazile.

Andreja Kulunčić je s Renatom Jambrešić Kirin, antropologinjom sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku te Dubravkom Stijačić, psihoterapeutkinjom, stvorila monumentalni spomenik ženama žrtvama političkog terora koju je sve do neki dan bilo moguće pogledati u riječkom Muzeju savremene umjetnosti.

‘Živjele smo kao zvijeri’

Na lokalitetima Golog otoka i Svetog Grgura u Hrvatskoj sve do njene prve umjetničke intervencije nije bilo ni info ploče o istoriji logora. Prvi pisani trag što se na tom otoku, do kojeg je i danas izuzetno teško doći, odnosno moguće je samo brodom, bila je ploča s natpisom, postavljena 2019. godine, na kojoj piše: Na Golom otoku i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S izuzetno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.

Prostorne intervencije nastavljene su i kasnije u ovom višegodišnjem projektu, a jedna od njih bio je i upis svjedočanstava zatvorenica u živu stijenu. Na stijene su uklesane riječi Vere Winter, ispisane rukom njezine unuke Nine: Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bismo kamenje nazad do mora.

Na Sveti Grgur upisale su pak riječi Ženi Lebl, ispisane rukopisom njezine nećakinje Ane: Na tvojoj grbači, Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje – biti ili ne biti. Ako biješ – bit ćeš. Ako ne biješ – bit ćeš bijen.

‘Tvrdi kamen na kojem je počivala država’

Osim izložbe, pokrenuta je i web stranica na kojoj se, zapravo, po prvi puta na hrvatskom i engleskom jeziku mogu pronaći istorijske činjenice, iskazi i svjedočanstva zatvorenica, a objavljen i niz publikacija. Različitim tribinama, čitateljskim grupama, razgovorima, nastoje dekonstruirati hotimičnu amneziju ženske istorije Golog otoka i Svetog Grgura te tako otvoriti prolaz pamćenju.

Goli otok bio je tvrdi kamen na kojem je počivala država, a kad se počelo o njemu govoriti i država se počela raspadati, riječi su Božidara Jezernika, slovenskog etnologa. I zaista: sistem organizacije i upravljanja Golim otokom kao i Svetim Grgurom jedinstven je na svijetu, najsličnijim onim sibirskim i starojugoslavenskim kazamatima, jer su zatvorenice, kao i zatvorenici, kažnjavali jedni druge. I samo su tako mogli preživjeti. A činjenice da su zatvorenice i zatvorenici sami za sebe morali izgraditi logor kao što je to bio slučaj s Golim i Svetim Grgurom, te da ih čuvari izvan žice, nisu direkno kažnjavali, govori sve o monstruoznosti i brutalnosti tog sistema.

Za progon „narodnih neprijatelja“ i „antidržavnih elemenata“ specijalizira se UDBA, a na početku su tamo dospijevali tzv. informbirovci čija su masovna hapšenja krenula nekoliko sedmica nakon što je Josip Broz Tito raskrstio sa Staljinom.

Podijeljene u tri grupe

Žene koje su završile na Golom otoku i Svetom Grguru dijele se u tri grupe. Prvoj pripadaju intelektualke – obrazovane žene, gimnazijalke, studentkinje, službenice ili ugledne komunistkinje, partizanke i skojevke koje su dobronamjerno ukazivale na greške novih vlasti. Bile su politički aktivne i angažovane, a zbog stavova izrečenih na partijskim sastancima ili privatnoj komunikaciji, završavale su kao zatvorenice.

Drugu grupu čine srodnice poznatih dužnavnika – majke, sestre, djevojke, supruge čiji su muški članovi obitelji dovedeni na Goli otok, a onda i one jer ih se nijesu htjele odreći ili su pak krivo optužene.

U trećoj sgrupi su bile apolitične građanke, žrtve denuncijacija, karijerizma i ideološkog nadzora na svim razinama, uključujući seljanke optužene da su nekom od „narodnih neprijatelja“ pružile sklonište ili hranu, a takvih je bilo najviše iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova.

Najveći broj žena osuđen je na temelju provizornog administrativnog postupka koji nije imao elemente krivično-pravnog postupka i to prema zakonu o javnom redu i miru, odnosno, njegovom kršenju. Ženama nije bilo rečeno na koliko dugo i gdje ih UDBA šalje. Najčešće su bile kažnjene na dvije godine. Prvo bi bile u istražnom zatvoru u najbližem gradu, uz pritisak da priznaju i potpišu izjavu o krivici, a potom odvedene na Goli otok ili Sveti Grgur.

Ispravljanje nepravde

Osim jednog zabilježenog samoubojstva, sve su žene preživjele Goli otok i Sveti Grgur, a po povratku u „normalan“ život, gdje su im ranije oduzeta sva građanska prava, imovina, čak i djeca ako su je imale, nisu se uspjele reintegrirati u društvo. One žene koje su imale karijere i profesionalni život prije Golog, po izlasku su sve bile samo domaćice i živjele tiho.

Iako su žene vrlo često tretirane kao „drugorazredni igrači“ u političkim obračunima i važnim istorijskim događajima, pa se sudbinama logorašica niko nije ozbiljno bavio, činjenica je i da su brojne ugledne komunistkinje i partizanke, čak one koje su preživjele nacističke logore, po „oslobođenju“ završavale kao robijašice. Naša je istorija puna događaja o kojima se u njihovo vrijeme nije moglo i smjelo govoriti, pisati, raspravljati i zato je ovaj umjetnički projekt Andreje Kulunčić važan.

Usprkos zamkama istorije, Kulunčić i članice autorskog tima, uspjele su obnoviti kolektivno pamćenje, ispraviti nepravdu prema ženama koje su stradale u vihoru tih istorijskih drama, pronaći i vratiti tim ženama mjesto koje im u istoriografiju, ali i kolektivnim sjećanjima, pripada.