Broj žena, žrtava porodičnog nasilja porastao je za gotovo četiri puta od 2020. godine, pokazuju podaci Uprave policije. Statistika, kako ocjenjuju u UP, ne ukazuje da je nasilje nad ženama u porastu, već da su žrtve nasilja osnažene da više i češće prijavljuju nasilje koje im se u porodici događa.

Rukovoditeljka tima za rodnu ravnopravnost u UNDP Kaća Đuričković kaže da veća osviješćenost žena, ne znači nužno i veće povjerenje u sistem, pa osnaživanje žena mora ići paralelno sa jačanjem institucionalne zaštite i jasnom porukom da nasilje nije privatna stvar.

“Prijavljivanje nasilja nije samo individualna odluka žene, već rezultat povjerenja u sistem i društveni ambijent. Zato je ključno obezbijediti brz, dosljedan i djelotvoran institucionalni odgovor – od policije i tužilaštva do sudova i sistema socijalne zaštite. To podrazumijeva hitno postupanje, kvalitetnu procjenu rizika, dosljednu primjenu mjera zaštite i efikasno sankcionisanje počinilaca”, naglašava ona.

Podaci koje su nam dostavili iz UP pokazuju da je u 2020. godini registrovano 217 žrtava ženskog pola, u 2021. njih 238, dok je u 2022. taj broj porastao na 380, a u 2023. iznosio 366. U 2024. godini evidentirane su 663 žrtve, dok je u 2025. taj broj dodatno porastao na 796, što ukazuje na gotovo četvorostruko povećanje u odnosu na 2020. godinu.

“Povećan broj prijava nasilja nad ženama kroz navedene godine ne znači da je nasilje nad ženama u porastu već da su žene – žrtve nasilja osnažene da, zbog primjene efikasnijih mehanizama prevencije i zaštite od strane organa koji su nadležni za otkrivanje i gonjenje ovih krivičnih djela, više i češće prijavljuju nasilje koje im se u porodici događa”, kažu iz UP za Portal RTCG.

Đuričković ocjenjuje da podaci mogu ukazivati na veću informisanost i dostupnije mehanizme zaštite, veću spremnost žena da se obrate institucijama, kao i poboljšanu institucionalnu reakciju, ali da ne treba zanemariti ni uticaj širih društvenih i ekonomskih okolnosti koje mogu doprinositi nasilju.

U UNDP-u ukazuju da značajan broj žena i dalje ne prijavljuje nasilje, najčešće zbog straha ili nepovjerenja u sistem, što pokazuje da prijavljeni slučajevi ne predstavljaju cjelokupan obim problema.

“Uz to, društveni stavovi i dalje ukazuju na prisustvo tradicionalnih normi, uključujući shvatanje nasilja kao privatne stvari, što dodatno otežava njegovo prijavljivanje.Zato je ključno da se podaci o prijavama nasilja posmatraju kroz način na koji sistem reaguje. Iz perspektive UNDP-a, nije presudan samo broj registrovanih slučajeva, već koliko je efikasan odgovor institucija tokom cijelog procesa: od prijave i zaštitnih mjera, preko postupanja policije i tužilaštva, do sudskog ishoda. Rast prijava pokazuje da nasilje postaje vidljivije i istovremeno jasno obavezuje institucije da obezbijede pravovremen, koordinisan i djelotvoran odgovor”, kaže Đuričković.

Danas se, pojašnjava Đuričković, o nasilju više govori i ono je vidljivije u javnom prostoru, što ukazuje na rast svijesti i veću spremnost žena da nasilje prepoznaju, imenuju i prijave.

Ipak, osnaživanje žena, kaže, ne zavisi samo od individualne spremnosti da reaguju, već i od povjerenja u institucije i kvaliteta podrške koju sistem pruža.

“Podaci iz istraživanja UNDP-a „Stavovi i percepcije građana Crne Gore i zaposlenih u javnoj upravi o rodnoj ravnopravnosti“ (2025) pokazuju da žene u većoj mjeri prepoznaju rodno zasnovano nasilje kao prisutan problem – 71,8% žena smatra da je ono prisutno, u poređenju sa 58,1% muškaraca. Istovremeno, 63,9% građana/ki smatra da je pooštravanje zakona za sprečavanje nasilja u porodici i uznemiravanja žena najvažnija mjera”, kaže Đuričković.

Ovi nalazi, kako kaže, pokazuju da postoji visoka svijest o ozbiljnosti problema, ali i jasno očekivanje da institucionalni odgovor bude snažniji i djelotvorniji.

“Veća osviješćenost, ne znači nužno i veće povjerenje u sistem, pa osnaživanje žena mora ići paralelno sa jačanjem institucionalne zaštite i jasnom porukom da nasilje nije privatna stvar”, naglašava.

Jasno je, kaže ona, da žene prijavljuju nasilje kada vide da sistem funkcioniše – ne samo na papiru, već u praksi.

“Prijavljivanje nasilja nije samo individualna odluka žene, već rezultat povjerenja u sistem i društveni ambijent. Zato je ključno obezbijediti brz, dosljedan i djelotvoran institucionalni odgovor – od policije i tužilaštva do sudova i sistema socijalne zaštite. To podrazumijeva hitno postupanje, kvalitetnu procjenu rizika, dosljednu primjenu mjera zaštite i efikasno sankcionisanje počinilaca”, naglašava.

Istovremeno, potrebno je razvijati dostupne i integrisane servise podrške, kako bi žene na jednom mjestu dobile pravnu, psihološku i socijalnu pomoć, bez dodatne traumatizacije.

“Jednako je važno ulagati u obuku profesionalaca u policiji, pravosuđu, zdravstvu i socijalnoj zaštiti, kako bi se obezbjedio adekvatan i osjetljiv pristup bez sekundarne viktimizacije. Održive promjene zahtijevaju i promjenu društvenih normi – jasnu poruku da nasilje nije privatna stvar i da odgovornost uvijek leži na počiniocu. Zato rješenje nije samo u pozivu ženama da prijave nasilje, već u obavezi sistema da svaku prijavu učini djelotvornom – kroz brzu reakciju, stvarnu zaštitu i jasne posljedice za nasilnike”, navela je Đuričković.