Dok je san mnogih mladih odlazak u svijet u potrazi za boljim životom, postoje ljudi kojima je ljubav i radost u srcu glavni cilj. Gotovo nevjerovatno zvuči da je neko umjesto života u SAD i želje za uspješnom karijerom odabrao da živi u Maoču. Naša opština je bogatija za uspješnu ženu, sa dvije fakultetske diplome, koju je ljubav i želja za očuvanjem identiteta dovela u Pljevlja.

Amerikanka, rodom iz Knina, Milica (35) i Mirko Šćepanović (41) krajem avgusta, nakon poznanstva od osam mjeseci, sklopili su brak i zajednički odlučili da žive u selu. Oboje kažu da se u životu ništa ne dešava slučajno jer za njihov način upoznavanja i razgovora nije bilo problema iako su ih dijelili okeani i kontinenti. Milica je primjer hrabre, mlade žene, koja pokazuje da za sreću nije potreban luksuz, niti svijetla velegrada, već ljubav i zadovoljstvo u duši. Nju je srce dovelo iz Amerike u Maoče gdje je pronašla ljubav, koja je za kratko vrijeme krunisana brakom. Staložena, odmjerena, pametna djevojka, koja zrači blagošću, sa vjerom u Boga i u svoju odluku sada živi srećno i zadovoljno u Maoču. Nakon života u SAD, završena dva fakulteta na Kanzas univerzitetu – Biologija i francuski jeziki, posla koji je imala, željela je da zasnuje porodicu i sačuva identitet korijena. Milica kaže da nije sve sjajno u Americi kako se odavde čini. Oduvijek voli prirodu i život u selu. Polako uči da obavlja poslove na imanju. Mirko, po zanimanju automehaničar, živio je sa roditeljima i sestrom u Pljevljima do 2000. godine. Nakon završene srednje škole radio je povremeno kod privatnika, a kasnije sa ocem, koji je nakon prestanka radnog odnosa u Šumarstvu kupio volove, radio je na izvlačenju građe iz šume. Selo je bilo glavni izvor egistencije Šćepanovićima nakon propasti pljevaljske privrede, a u požaru im je izgorela stara kuća zbog čega su tri i po godine živjeli u kolibi.

„Nova kuća je još u izgradnji i u nju smo uselili 2016. godine“, pokazuje Marko na veliku trospratnu kuću u kojoj živi sa Milicom. Roditelji su mu preminuli za pet mjeseci, otac u avgustu 2021. godine, a majka u januaru 2022. godine. Mirkova sestra je udata i živi sa porodicom u Pljevljima.

“Nisam ni tada klonuo, već sam krenuo očevim i majčinim stazama koje su mi utabali i održao domaćinstvo, pogotovo ojačao, kad mi je Milica došla”, ističe Mirko.

Mirko kaže da je kao i Milica član fejsbuk grupe „za izgubljene životinje“ pa mu se u decembru prošle godine Milica pojavila u predlozima za prijateljstvo na fejsbuku.

„Kada sam vidio njenu fotografiju kao da mi je neko rekao pošalji joj zahtjev. Tako sam i uradio. Poslala mi je na Božić ove godine poruku „Hristos se rodi“ i od tada smo počeli da se dopisujemo i pričamo“, kaže Mirko.

Milica kaže da su često razgovarali na mesindžer i da se njoj dopao Mirkov način razmišljanja, pa se preko sveštenika koji je bio iz Crne Gore raspitala za Mirkovu porodicu, nakon čega je odlučila i da se lično upoznaju.

„Kazali su mi da je iz dobre porodice, da je dobar, pošten i vrijedan momak, što mi je dalo zeleno svijetlo pa sam odlučila da dođem da ga posjetim. Prvi put sam došla u 17. marta. Posle 16 sati leta, Mirko me je čekao na aerodromu u Podgorici. Bio je veliki snijeg, na putu do kuće zaglavili smo se. To me nije odbilo da odustanem. Kada sam ušla u kuću bila je puna dnevna soba ljudi, koji su došli da me vide. Ostala sam deset dana, ali sam znala da ću se vratiti. Vratila sam se u julu sa četiri kofera, odrekla se života koji sam imala u Kanzas Sitiju, posla u laboratoriji gdje sam radila u Forenzičkom centru“, priča Milica. Otac, kaže, nije bio srećan što ide daleko, za čovjeka koga kratko poznaje, ali, smatra da je već zavolio Mirka razgovarajući telefonom i da će ih uskoro posjetiti. Milicina sestra, koja je bila manekenka. Uudata je i živi na Havajima sa suprugom i jednogodišnjim sinom, i oboje su reklamnoj industriji.

„I moja sestra voli prirodu kao ja. Volim i životinje. U Americi sam držala 20 kokoški koje sam poklonila monahinjama i monasima Manastira Svetog Arhanđela Mihaila, pa mogu onda na ovolikom prostoru ovde držati 200. Počela sam da učim da muzem krave, da pravim sir. Najteže mi je da naučim da upalim vatru u šporetu. Znala sam da kuvam, pečem hljeb. Ovde je hrana odlična. Volim sir, mlijeko, pite. Tamo sam više jela ribu, povrće, meso“, kaže Milica koja se hrabro, sa ljubavlju i vjerom spremno uhvatila u koštac sa svim životnim izazovima koji je čekaju u Maoču sa suprugom Mirkom. Mirko je srećan, hvali Milicu koja se već navikava na drugačiji način života u odnosu na onaj koji je navikla u Americi.

„Pomagala mi je za vrijeme kosidbe. Imamo deset grla stoke za koje koje moramo da ukosimo oko 200 metara sijena. Planiramo da kupimo i konje, pošto Milica voli životinje. Imamo i veliki voćnjak ali ove godine voće nije rodilo. Povrća imamo za naše potrebe. Iako je samo 24 i po km do naše kuće, loš je makadamski dio puta od 4 km. Tražićemo posao u gradu, ali selo ne bismo da napuštamo“, kaže Mirko, koji je ljetos imao dosta posla za vrijeme kosidbe, a napravio je i grobnicu roditeljima. Sada mu je sve lakše kada pored sebe i Milicu, vrijednu ženu, koja je postala njegov oslonac i podrška u svemu. Prisjeća se Milica kako je kao osmogodišnja djevojčica u koloni izbjeglica napustila svoj rodni grad znajući da se više nikada neće vratiti.

„Sjećam se svega. Toga dana kada smo prolazili u koloni kroz Hrvatsku idući ka Beogradu. Svi u jednom pravcu. Oni koji su se okrenuli, nisu preživjeli. Bila sam u autu sa tatom, bakom i tetkom. Sestra i majka su bile u drugom autu. Tako smo se rasporedili ako gađaju kolonu, da bar jedno dijete preživi. Bilo je teško kada smo došli u Beograd gdje smo živjeli nekoliko godina, a onda krenuli u Ameriku u Kanzas Siti“, kaže Milica i dodaje da ni život u ovom gradu za njih nije bio lak. Kaže da faklutetske diplome nisu pomogle, da je njen tata radio dva posla, čistio je u restoranu, a majku, koja je radila u Mekdonaldsu. izgubila je 2014. godine u 57-oj godini.

„S proljeća kada krenu tornada u Kanzas Sitiju te sirene podsjetile bi me uvijek na kolone izbjeglica“. Vjera mi je pomogla kroz život, najviše kada sam majku izgubila. To je bio najcrnji period moga života. Vjera mi je pomogla u svakom koraku i ovde da dođem i kada sam imala sumnje i strahove“, iskrena je Milica koja odlično bez akcenta govori srpski jezik, iako je u Americi živjela od 5. razreda osnovne škole. Tečno govori engleski i francuski koji je završila, a razumije italijanski i španski. Kod kuće je pričala srpski jezik, imala je i prijateljice iz Bosne. Milica ima i dvije bake sa kojima je u kontaktu. Očeva majka živi u Zagrebu, a majkina u Somboru. Proputovala je Milica skoro sve države bivše Jugoslavije, Italiju, Francusku, Ameriku… ali je priroda Maoča već je opčinila. Željela je da se vrati na Balkan svojim korjenima, jeziku, svom identitetu. Zadovoljna je i ispunjena životom sa Mirkom.

„Za kratko vrijeme izgubio sam roditelje, upoznao Milicu. Sve se brzo odvijalo. Vjenčali smo se 29. avgusta u Manastiru Svete Trojice“, kaže Mirko. Na pitanje kakvi su im planovi, Milica odgovara da ne planira, želi da živi u trenutku, i da radi ono što je pred njom.

„Ništa mi ne nedostaje. Imamo posla na imanju. Ne fali nam ni društva. Svaki drugi dan idemo u Pljevlja“, kaže Milica dok se iz šporeta širi miris lenje pite. Žive u savremeno opremljenom prvom spratu kuće. Predstoji dosta radova na fasadi i preostalom dijelu kuće. Dok izlazimo iz kuće, na vratima nas dočekuju puleni koji trčkaraju u dvorištu, kao i mačke, dok srećni mladenci ostaju da završavaju poslove na imanju.
Antoan de Sent Egziperi napisao je da čovjek samo srcem dobro vidi, da je suština očima nevidljiva.

Latinska izreka kaže „Sve svoje sa sobom nosim“ kao i da je jedino bogatstvo koje je Bijas, bježeći tada od opsade Persijanaca, mogao da ponese sa sobom upravo znanje, ali to znanje danas znači i mir i zadovoljstvo životom. Milica i Mirko svojim primjerom pokazuju da cijeniti ono što imaš, voljeti i radovati se znači biti srećan jer najveće bogatstvo je naći srodnu dušu.