Ja i volonteri „Banke hrane“ smo čitavu deceniju našeg aktivnog volonterskog rada pronalazili beskućnike  u vagonima, na željezničkoj stanici, u ulazima zgrada, na klupama u parkovima kao i dvorištima  zgrada. Javnosti poznat slučaj je bio kada smo zajedno spasavali, u veoma hladnoj zimi, dva beskućnika  koja su duže vrijeme živjela u napuštenom gradskom toaletu u blizini jedne banke u centru Podgorice.

Iako su beskućnici u Crnoj Gori još od 2013. godine Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti prepoznati kao posebno ranjiva kategorija lica, do danas nijesu postignuti adekvatni uslovi za njihovu zaštitu.

Po našem uređenju socijalne zaštite  beskućnici  treba sami da se jave nadležnim Centrima za socijalni rad da bi bili evidentirani. Ljudi koji dođu u poziciju da se nađu na ulici su često neinformisani o svojim pravima a psihički često ranjeni. Mnogo njih nema potrebna dokumenta kako bi imali osnov za neku pomoć u sistemu socijalne  zastite. Nemaju zdravstvenu zaštitu pa  su često  bolesni. Njihova kuhinja je kontejner čak i u doba pandemije, na žalost. Dobri ljudi pomažu ali to nije dovoljno. Jednokratna pomoć države  ne rješava problem.

Ne postoji evidencija  o broja beskućnika  u Crnoj Gori ali  je gore od toga da ne postoji Sklonište za beskućnike na nivou države.
U martu 2019. godine zatvoreno je Prihvatilište za beskućnike u Podgorici.
Sekretar Sekretarijata za socijalno staranje rekao je tada da prihvatilište za beskućnike  zatvoreno jer je pilot projekat pokazao da je održavanje prihvatilišta finansijski neodrživio.To nije smjelo da se desi.
Banka hrane je pomagala sa hranom i higijenskim sredstvima  prvo privatno sklonište za beskućnike  u Podgorici  kao i drugo koje je bilo pod okriljem  glavnog grada.
Sklonište se moze organizovati na nekom od prostora koji se ne koriste,  a takvih je u gradu mnogo i time uštedjeti novac za kiriju što je bio jedan od problema opstanka Skloništa u glavnom gradu. Beskućnici se mogu hraniti u Narodnim kuhinjama.
Pozitivan primjer po tom pitanju je Opština Pljevlja. Tamo se od 2010. godine kao sklonište koristi adaptirana napuštena kuća u kojoj boravi sedam osoba. U njemu borave od otvaranja, pa se zapravo radi o objektu socijalnog stanovanja, a ne privremenog zbrinjavanja ugroženih osoba. Stanovnicima je obezbijeđen ogrijev.
U Domu starih Risnu otvorena je  prihvatna stanica za smještaj odraslih i starih lica i beskućnika. Kapacitet  je svega četiri kreveta, što naravno ne može biti dovoljno za čitavu  Crnu Goru.
Prihvatilište ne smije da bude sekundarna obaveza države kao ni servisi koje socijana i zdravstvena zaštita mora da pruži svima koji su odbačeni ili su dovedeni u stanje siromaštva i neizvjesnosti.

Kujović Rajko iz Podgorice, beskućnik, dugogodišnji dijabetičar, kojem se u posljednje vrijeme pogoršao i vid, najavio je ranije da će danas započeti štrajk glađu ispred Centra za socijalni rad u Glavnom gradu. On je morao štrajkovati glađu da bi se država okrenula prema njemu i smjestila ga u Dom za stare u Bijelom Polju. 

Marina Medojević, predsjednica NVO „Banka hrane Crne Gore“