Bella Ciao – pjesma koja spaja ljubav, pirinčana polja, partizanske šume i 2020.

  • 2 sedmice pre
  • 160 pregleda
  • Izvor: cdm.me

Italijan Silvano Kuleto 1943. otišao je u partizane. Imao je svega 15 godina.

Iako su mnogi njegovi sunarodnici odabrali drugu stranu, on je odlučio da će biti antifašista.

Tokom Drugog svjetskog rata, pod partizanskim imenom Mirko, borio se u brdima na granici između Italije i Slovenije.

Poželio je da kada umre – bude kremiran, a da mu pepeo pospu u brdima. Kao u pjesmi Bela ćao (Bella Ciao).

Kuleto je preminuo 2019, u 91. godini i sahrana mu je bila baš takva. Uz to, porodica, saborci i istomišljenici su mu horski pjevali – Bela ćao.

Somborka Olja Maričić, Kuletova unuka, opisuje za BBC na srpskom tu dirljivu scenu, kojoj su prisustvovali i oni koji ga nisu lično poznavali.

“Situacija koja nije nimalo lijepa postala je mnogo lijepa. Sve ti je grozno i strašno, a opet imaš nevjerovatan osjećaj ponosa. Kao u pjesmi, pepeo mu je posut na obroncima Alpa – blizu granice gdje je i dalje Italija, a već se vidi Slovenija. Njegova grupa se baš tu borila”, kaže Maričić.

Nadživjela partizane

U čemu je tajna pjesme Bela ćao, koja već decenijama predstavlja himnu ljevičarskog pokreta, a svirana je i u Rijeci na otvaranju manifestacije Evropska prijestonica kulture?

U ovoj italijanskoj narodnoj pjesmi partizan se pozdravlja sa djevojkom, jer je došao okupator i on mora u rat.

Moli je da ga, kad dođe taj dan, sahrani tako da se zna da je život dao za borbu za slobodu – pepeo da pospe u brdima, odakle će nići cvijet.

“Mi tu pjesmu vrlo rado i vrlo često pjevamo”, kaže za BBC Aleksandar Banjanac, generalni sekretar Nove komunističke partije Jugoslavije.

Kao čuvari antifašističkog nasljeđa, puštaju je i pjevaju, kaže, u originalu.

“Minimum italijanskog koji svaki antifašista mora znati je to – tekst pjesme Bela ćao”, napominje Banjanac.

“Ipak, ova pjesma je nadživjela partizanski pokret, jer govori o univerzalnoj borbi protiv okupatora i nepravde”, kaže za BBC istarski muzikolog Dario Marušić.

Antifašistička himna planetarnu slavu je stekla šezedesetih godina, tokom studentskih protesta 1968, ali nastala je u sasvim drugom ambijentu.

Ipak, ona postoji već cijeli vijek.

Pjesma sa dva teksta

Sa nešto izmijenjenim tekstom, od danas poznatog, pjevale su je početkom 20. vijeka Italijanke dok su savijene gazile močvarna polja u dolini rijeke Po.

“Originalna verzija nastala je negdje u okolini Milana. Govori o djevojci koja ustaje ujutro i radi po cijeli dan za gospodara koji je iskorišćava”, dodaje Marušić.

Naslov joj je Bela ćao de la mandine (mandine – radnice) i već tada je simbol borbe za radnička prava.

Kasnije, sredinom Drugog svjetskog rata, partizani joj mijenjaju tekst i nastaje ova Bela ćao.

“Vremenom je postala je internacionalni simbol čitave lijeve strane političkog spektra”, navodi Marušić.

Pomalo ljubavna, više feministička

Uprkos nazivu – Ljepotice, zdravo – rijetko su je pjevali zaljubljeni na rastanku.

“Ne znam da li je nekada pjevana nekoj djevojci, možda jeste, ali znam da su je italijanske feministkinje koristile kao himnu, jer je u toj prvoj verziji žena glavna protagonistkinja i pjeva o njenoj borbi”, navodi Marušić.

Banjanac iz NKPJ znao je, kaže, da je zapjeva i tokom udvaranja.

“Odražava herojsku, inspirišuću gotovo mitsku priču o revolucionarnoj borbi, a istovremeno to je i ljubavna priča. Zbog toga je tako veličanstvena. Pjevao sam djevojkama i Bela ćao i brojne pjesme sa sličnom tematikom”, kroz osmijeh poručuje Banjanac.

Za razne prigode

Svirali su je mnogi muzičari širom svijeta – od horova do Manu Čaoa, a na prostoru bivše Jugoslavije novi zamajac su joj dale pank obrade bendova KUD Idijoti i Goblini, kao i izvedba Gorana Bregovića.

Uz ovu pjesmu sahranjena je nekadašnja prva dama Jugoslavije – Jovanka Broz.

Pjesma je korišćena kao filmska muzika za jugoslovenski film iz 1969. Most.

Pjeva se među navijačima raznih klubova, ali je i dalje nezaobilazni dio folklora političkih skupova – nedavno se cijeli trg u Firenci orio s ovom pjesmom.

Italijanski sveštenik don Andrea Galo je 2012. godine tokom tokom službe izvodio u crkvi u Đenovi.

Gdje je antifažizam danas?

Olja Maričić, čiji je djed 75 godina bio antifašista, kaže da joj je ranije čitava ta partizanska priča bila dosadna.

Ona je bila posljednja generacija Titovih pionira u školi i imala brojne slikovnice sa tim motivima.

Međutim, vremenom je promijenila mišljenje.

“Dok smo bili na sahrani okruženi tim ljudima bilo je lijepo vidjeti da oni i dalje vjeruju u te ideje. Istovremeno se zapitaš gdje je antifašizam danas. Dođeš u neke godine i shvatiš da to sve ima vrijednost”, navodi Maričić.

Copyright © 2020 PV Informer. Sva prava zadržana.