Popularna mudrost kaže da čovjek ne bi trebao živjeti da bi radio, nego raditi da bi živio. Osim što je za većinu ljudi u moderno vrijeme egzistencijalna, mnogi psiholozi smatraju da je potreba za radom svojstvena ljudskoj prirodi. Društvo počiva na radu jer je to temelj za ostvarivanje materijalnog napretka i rasta kvalitete života. Najbogatije države su one koje su oplemenile ljudski rad ili, ekonomskim rječnikom, povećale kvalitetu ljudskog kapitala, što im često omogućava da i bez obilja prirodnih sirovina na svom teritoriju stvaraju i održavaju najbogatije ekonomije na svijetu.

No ljudi zahtijevaju i aktivnosti koje nisu rad. To ne znači da ništa osim rada nije produktivno ili ekonomski i društveno korisno. Upravo suprotno, briga o djeci, volontiranje, potrošnja te održavanje društvenih i porodičnih odnosa neke su od aktivnosti koje stvaraju veliku dodanu vrijednost u društvu, a da nisu rad. Iz toga proizlazi da manje vremena utrošenog na rad ostavlja više vremena za neradne, ali društveno i individualno veoma vrijedne aktivnosti.

Rad je ipak nužnost koja se ne može ignorisati. Zadovoljavanje primarnih ljudskih potreba, poput hrane, skloništa, odjeće i obuće, uveliko zavisi o materijalnim mogućnostima koje proizlaze iz rada. Važan je balans između rada i nerada, a idealno maksimiziranje vrijednosti rada kako bi se minimizirala potreba za utrošenim vremenom na njega. U suštini se postavlja pitanje kako raditi što manje, a imati što više koristi od rada. Glavni je način za to na makrorazini da se država sve više ekonomski razvije. Jednostavno rečeno, stanovnici bogatijih država rade manje nego stanovnici siromašnih država. Kako to?

Ne mora se gledati globalna slika kako bi se došlo do zaključka da je ekonomski razvoj najbolji put za ostvarivanje manje potrebe za radom. To se vidi već na razini Evrope. Na zapadu Evrope se samo u jednoj državi radi više od 37 sati sedmično, Portugalu (37,5 sati). Najmanje sati sedmično odrade stanovnici Holandije, tek 32,1 sat. Manje od 34 sata sedmično radi se još u Njemačkoj (33,9 sati), Austriji (33,9 sati), Danskoj (33,9 sati) i Norveškoj (33,7 sati).

Na istoku Evrope radi se između 37 i 43,1 sat sedmično, s izuzetkom Estonije (36,5 sati). Najdužu satnicu sedmično odrade stanovnici Turske (43,1 sata), Srbije (41,3 sata) i Grčke (39,8 sati). U Sloveniji se sedmično radi 38 sati, a u Crnoj Gori 37,8 sati. Već je na prvi pogled vidljivo kako postoji negativna korelacija između visine BDP-a po stanovniku i prosječnog broja radnih sati sedmično. Okvirno, što je država više razvijena, to njeni građani sedmično rade manji broj sati.

U Adria regiji radi se sve manje

Ne radi se samo o zakonitosti koja postoji kada se države upoređuju međusobno, nego i za svaku državu pojedinačno vrijedi da što se više ekonomski razvija, to njeno stanovništvo manje radi. Godine 2024. su zaposleni između 20 i 64 godine u Crnoj Gori radili 0,5 sati sedmično manje nego 2015. To je još uvijek iznad prosjeka EU-a, u kojem je prosječni broj sedmičnih radnih sati pao s 36,9 2015. na 36 2024. Još veći pad u tom razdoblju zabilježile su Slovenija i Srbija, s 39 na 38, odnosno s 42,3 sata na 41,3 sata. Iako su podaci nepotpuni, BiH, Sjeverna Makedonija i Crna Gora bilježe sličan trend. Ekonomski rast dovodi do smanjenja broja sedmičnih stvarnih radnih sati.

Siromašni moraju raditi puno više od bogatih

Podaci OECD-a dokazuju pravilo da siromašniji više rade od bogatih, na svjetskoj razini. Od država za koje organizacija prikuplja podatke, najviše stvarnih radnih sati odrade zaposleni u Peruu, Meksiku i Kostariki, njih više od dvije hiljade. S druge strane, u bogatim državama Evrope, poput Njemačke, Danske, Holandije, Norveške, Švedske, Francuske itd., radi se manje od 1,6 hiljada sati godišnje. Ipak, ne zavisi sve isključivo o visini standarda. Postoje države koje djelomično iskaču, tj. rade neobično puno s obzirom na razinu ekonomskog razvoja, poput SAD-a s 1799 radnih sati godišnje i Južne Koreje s 1872 radna sata godišnje. No okvirno pravilo da što je država razvijenija i bogatija, to stanovništvo radi manji broj radnih sati godišnje veoma je čvrsto. Primjera radi, iako zaposleni u SAD-u rade neobično dugo za razinu dostignutog standarda, to je ipak 453 sata manje nego radnici Perua i 498 sati manje od radnika u Kolumbiji.

U cijeloj evidenciji OECD-a postoji samo jedna država u kojoj se 2023. radilo više radnih sati godišnje nego 2010., Ujedinjeno Kraljevstvo. U svim ostalim državama radilo se manje te je prosječno na razini cijelog OECD-a broj godišnjih radnih sati pao s 1797 2010. na 1742 2023. U Crnoj Gori je 2010. prosječni godišnji broj stvarnih radnih sati iznosio 1942, a 2023. 1837 sati, a u Sloveniji je prosječni radnik između 20 i 64 godine radio 1680 stvarnih radnih sati, što je smanjeno na 1616 sati do 2023.

Raditi kvalitetno, a ne dugo

Bogatije države mogu priuštiti da im stanovništvo radi manje sati i bez obzira na to zadrže visoki standard zato što su im radnici produktivniji nego u siromašnim državama. To je djelomično rezultat „kvalitetnije“ radne snage, koja je obrazovanija, kvalifikovanija, zdravija i koristi bolje poslovne procese. Drugi uzrok je razlika u tipu industrija koje postoje u određenoj državi. Bogatije države imaju složenije industrije koje ostvaruju veću dodanu vrijednost po radniku, kapitalno su intenzivnije (siromašne države oslanjaju se na radno intenzivnu industriju) i uglavnom profitabilnije.

Radi se o međuovisnosti. Industrije visoke dodane vrijednosti zahtijevaju visoko kvalifikovanu radnu snagu, visoka kapitalna opremljenost omogućava radu veću produktivnost, a sam kapital zahtijeva obrazovanu radnu snagu da bi se mogao efikasno koristiti. Ilustrativno, mašina koja se koristi u proizvodnji robe visoke dodane vrijednosti ne može biti korištena ako nema kvalifikovane radne snage u državi. Zbog toga u državama poput Irske, Norveške, Danske, Belgije i Švicarske mogu sedmično i godišnje raditi manji broj sati, a svejedno stvarati daleko veću vrijednost od radnika u manje razvijenim državama koji vremenski rade puno više.

Važne su i institucije, formalne i neformalne. Bogate države imaju zajedničke karakteristike kao što su visoko ulaganje u istraživanje i razvoj, uspješne obrazovne institucije, efikasan pravosudni aparat, niske stope kriminala i korupcije te efikasno zdravstvo. Postoji i snažna pozitivna korelacija između ekonomskih sloboda te razine ekonomskog prosperiteta u državama u smjeru da u bogatijim državama postoje veće ekonomske slobode.

Produktivnost po satu rada u Bugarskoj, Grčkoj, Crnoj Gori, Poljskoj, Mađarskoj, Latviji, Portugalu i Rumunjskoj se 2023. kretala između 40 i 60 dolara po satu rada, dok je u SAD-u, Danskoj, Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu, Norveškoj i Irskoj bila između 90 i 150 dolara.

„Nova Evropa“ sustiže „Staru Evropu“

Na razini cijelog EU-a produktivnost raste veoma sporo zadnjih godina, primarno zbog sporog rasta produktivnosti u velikim bogatim državama poput Njemačke, Italije i Francuske. Razvijene države svijeta se već decenijama muče s problemom sporog rasta produktivnosti, unatoč digitalizaciji, automatizaciji, robotizaciji i sličnim procesima koji su revolucionisali modernu ekonomiju. No države tzv. „Nove Evrope“, među kojima je i Crna Gora, ostvaruju bolji rast produktivnosti.

2024. je produktivnost po satu rada u Crnoj Gori bila 16,85 posto veća nego 2020., u Srbiji 18,26 posto veća, Bugarskoj 12,57 posto veća, Poljskoj 11,93 posto veća. Na razini cijelog EU-a je u promatranom razdoblju praktički bila nepromijenjena.

Oni koji žele raditi manje prvo moraju postati bogatiji

Sukus je jednostavan. Kako bi se moglo manje raditi, treba se prvo ekonomski razviti i obogatiti. Koristi od ekonomskog napretka dvostruke su: povećavaju se realne plate i raste standard građana, a istovremeno se može raditi sve manje, što ostavlja više vremena za druge aktivnosti, kao što su volontiranje, briga o djeci, druženje, dodatno obrazovanje i slično.

Odrediti cilj lako je, sve države žele ekonomski napredak. Kako stići do tog cilja na najefikasniji mogući način teško je pitanje. Povećavanjem produktivnosti rada, svakako, ali koje politike i alate koristiti kako bi se to ostvarilo? Kvalitet odgovora na to pitanje stvara razlike u ekonomskim sudbinama država.