Tri fudbalske istine Damira Čakara, Pljevlja, Rudar i Partizan

Probrana se raja svome gradu vraća. Samo rijetki međ nama, po zemlji hodajući, imaju privilegiju da u naponu snage podare iskonskim prijateljima sreću u priči mimo lokalnih granica.

Takav pohod bio je suđen Damiru Čakaru. Poligloti i globtroteru, altruisti širokih vidika. Riješenom da Pljevljima i Rudaru, posle 26 godina, u neobičnoj simbiozi, ponovo podari energiju pobjednika. U vremenu sa mnogo više briga i zla, dvije i po decenije kasnije. Na istom mjestu, usamljen i ostavljen na milost vjetrovima sa Breznice i Golubinje.

Kao da iza sebe nije imao četiri titule u Partizanu, status fudbalskog božanstva Pljevalja i bivšeg reprezentativca SR Jugoslavije. Sa „nulom“ na računu i praznom hartijom papira ispred sebe.

– Moj grad, moji ljudi, moja sreća… Morao sam, svjestan da rizikujem karijeru u kopačkama, ne hajući za vapaj prijatelja i pitanje: „Šta će ti to“. I – jesam uspeio, ali priču nisam zaključio – osnovni je moto Čakareve priče s proljeća 2020.

Ciklično promiču slike čuvene porodice sa Jalije, tik pored pljevaljskog gradskog jezgra. Nekad braća Rasim i Safet, prije 30 godina Damir, danas Denis i Alan. Kao pod konac, istom rutom, od OŠ „Savko Aljković“, preko pljevaljskih džada do Rudara. Simbola grada sa dušom i žiteljima sa srcem Titana.

– Otac Rasim, centarhalf, igrao je skoro 20 godina pod Golubinjom, možda upisao i najviše mečeva u istoriji Rudara. Sa bratom Safetom, Lićkom, kalemio je našu ljubav prema klubu i gradu. Svojevremeno, oprobao se i u sarajevskoj Bosni, u studentskim danima, upoznao i Dušku, moju majku, i vratio se u Pljevlja.

Loza Čakar ljubav prema Rudaru broji – na kub. Godinama. Damirova supruga, Ana, aktivna odbojkašica i asistent sestri Nataši u još jednom sinonimu sportskih Pljevalja. A, bratanica Majda, reprezentativka Crne Gore i udarna igla ŽOK Rudar. Umesto lokal – „rudarpatriotizam“.

– Punim pluća pod Golubinjom, šetajući i Rudnicom, sada već lijepim turističkim naseljem, blizu Pljevalja. Naučila me karijera da kilometre sabijem u metre. Ništa više nije daleko. Kad me savlada dosada, upalim automobil i – pravac ko zna gdje. Živim u trouglu Pljevlja-Budva-Beograd i tu se najljepše osećam.

A, duša ne da mira. Okivaju i u opakim danima Čakarove misli sjećanja. Na silni Rudar, 10.000 duša pod Golubinjom, beskonačno lupanje lopte od jutra do sjutra, čeličenje svojevremeno najubojitije ljevice jugoslovenskog fudbala.

– Najljepši dani, sa Volvoksom i Zoranom Damjanovićem, probili su lokalne granice. Baraž sa Prištinom 93, sa skoro 15.000 svjedoka, uzdigao se u jedan od najmonumentalnijih događaja Pljevlja svih vremena. Moja partija za nezaborav – gol, uz Škorićev, odveo je Rudar u Prvu ligu. Uživao sam, kao dječak jurio na treninge i godinama namještao bombu u lijevoj nozi. Ne vjeruju ni moja djeca – po cio dan sam bio na stadionu. I nije bilo teško, bez telefona, interneta, društvenih mreža…

Sazidana na armiranim temeljima, privremeno zaključena 1993. ljubav Čakara i Rudara, tinjala je godinama. Nije je oskravio ni neočekivan rastanak, niti uzdrmale slavne partije čuda od djeteta pljevaljskog fudbala. A, od ljeta te čarobne 93, Damac je nizao samo uspjehe – 18 nezaboravnih mjeseci u Čačku i pet godina u Humskoj.

– Bata Đora, zajedno sa Canetom, stvorio je od Borca čudo, nalik Mančesteru. Braća Dragutinović, Simić, Božović, Starčević, Mijanović, Drakulić, Ugljanin, Vasov, Ristovski, Janković… Treneri Starovlah, Spasojević, Čančarević… Taj tim, da nije bilo sankcija, zapamtila bi i Evropa!

Sa Čakarom u ulozi beskopromisnog egzekutora, stvorenog za – Partizan. Poslednju ljubav, u čijem zagrljaju se takođe našao dvaput. Zima je bila, januar 1995, potpis ugovora u prostorijama starog DIF-a.

Tražili su me Zvezda i Vojvodina, a najuporniji bili Žarko Zečević i Nenad Bjeković, sportski tandem evropskih dimenzija. Zapamtili su četvrtfinale kupa sa Rudarom, moj gol u porazu od Partizana sa 1:4. Sjećam se, Cane je morao da popusti pred bogatom ponudom, uz lavovsku ulogu Milije Ktitora, finansijera Partizana. Zvezda je dobila Kovačevića šest mjeseci ranije…

Niz kao ukras karijere – četiri titule, dva naslova golgetera sezone – zalog mjesta u galeriji poznatih fudbalskih lica.

– Tumba, moj fudbalski otac, glas razuma, šmeker i gospodin. Čujemo se redovno, savjeti sjajnog trenera i čovjeka nemaju cijenu. Imao sam sreću da crno-beli dres i svlačionicu dijelim sa besprekornim momcima. Sale, Trole, Panta, ima ih na desetine, blago su moje karijere. Često volim da kažem da Rudar ima najviše navijača, posle svakog uspjeha i poziva bivših saigrača, imam utisak da naš klub danas barem toliko poraste. Rudar i jeste emocija, baš kao i Partizan…

Život je često dobar koliko se dajemo. Bližnjima, prijateljima, komšijama… Možda kosmička pravda u nekoj novoj nivelaciji, ponovo smjesti Damira Čakara u – Partizan. Posle kopački, u jednoj od kancelarija u Humskoj.

– Zagrliće crno-beli ponovo djecu! Veliki je to klub, gigant, mnogo jači od aktuelnih prolaznika. Bole mnoge stvari, osjećam se nepoželjnim, to već nije Partizanova priča…

A, dotad.

– Da pobjedimo opaku zarazu i fudbal vratimo na mjesto. Ne kajem se – moja misija u Rudaru ima smisao. Dolazi ljeto, vrijeme da debelo promislimo i odlučimo kako dalje. Nemam nijednu dilemu – interesovaće me samo Rudar sa evropskim planom. Ništa više!

Vrijeme za novu stranicu istorije. I rukopis Damira Čakara.

Ima samo jedna podjela – na dobre i loše ljude

Čak i u najtežim danima, Pljevljaci su gradili varoš na poštovanju različitosti. Izdržali su i test devedesetih, podjednako ponosni na Svete Trojice i Husein-pašinu džamiju. Vaskrs se podjednako poštuje, kao Ramazan, Božić kao Bajram. U takvom duhu rastao je i Damir Čakar.

– Priznajem samo jednu podjelu – na dobre i loše ljude! Politika je za nas, Čakare, strano tijelo, razlog zbog kojeg ne valja trošiti riječi. Godinama rezoni moje familije ostali su i meni u amanet…

Objavljeno: 25. aprila 2020. godine