Naša fondacija je 10. aprila 2020. prekinula humanitarne aktivnosti po kojima smo prepoznati u javnosti nakon 10 godina volonterskog rada, zbog nemanja osnovnih uslova za rad.

Ubuduće ćemo se truditi da podižemo javnu svijest o problemu siromaštva, ukazujemo na anomalije sistema te dajemo predloge kako se siromaštvo može obuzdati što smo činjeli i u prethodnim godinama.

Siromaštvo se širi poput požara

Odnos države se drastično mora mijenjati

Svjetski dan borbe protiv siromaštva se obilježava svake godine počevši od 1987. kada je od strane UN proglašen, sa ciljem iskorijevanja siromaštva i gladi u svijetu.

Odavno svijetu nije prijetila toliko velika kriza koja može ugroziti živote miliona ljudi što zbog gladi, što zbog epidemije korona virusa.

Predsjednik Crne Gore je na konferenciju UN prije godinu dana tvrdio da su nam potrebni  dalji napori da se vidljivije smanji rizik od siromaštva. Svjesan je bio da glad jeste veliki problem ali nije učinio mnogo da njegova partija i koalicija u kojoj su bili i činjeli Vladu, da se uradi nešto konktetno što bi ljudi osjetili na svojoj koži i pomogne ljudima u nemaštini. 

• 

• 

• 

Strategija za borbu protiv siromaštva je nešto na čemu Banka hrane CG insistira deset godina a razlog je opasna pojava cikličnog  siromaštva kao posledice dugotrajnog sistemskog siromaštva ljudi.

Ni to što smo kao država potpisnici međunarodnog dokumenta o Održivim cijljevima razvoja gdje se siromaštvo tretira kao problem broj 1, nije nas motovisala da se ozbiljno pozabavimo ovim problemom.

Sve ono što prethodne vlade nisu, mora uraditi nova Vlada jer su sve nade obespravljenih usmjerene na nju.

Nepravda je nešto što ljude više boli od gladi i nemaštine. Neravnomjerna raspodjela prihoda je ono šti ljudima para dušu. Problem epidemije je sve probleme teškog života stanovnika Crne Gore dodatno iskomplikovala.
Još u prvom talasu korone se vidjelo da se ona najbrže širi tamo gdje žive siromašni, a nova žarišta su gotovo u pravilu i socijalna žarišta.

Kako stvarati imunitet kao osnovni način odbrane od epidemije ako se ljudi loše i neredovno hrane? Kako sačuvati zdravlje kada  ljudi nemaju adekvatno grijanje niti uslove stanovanja dostojne života u 21 vijeku, higijenska  sredstva?

Povećanje iznosa socijalne pomoći, barem za vrijeme korone, je nemonovnost. 

Svako dijete iz socijalno ugroženih porodica mora biti obuhvaćeno sa dječijim dodatkom i to ne za iznos od minornih 24 eura kao do sada, već mnogo većim iznosom i  nikako samo za korisnike socijale.

U Crnoj Gori čak 40 odsto djece živi u domaćinstvima koja  su u riziku od siromaštva po procjeni MONSTAT-a. Imamo oko 136.000 djece a dječiji dodatak prima samo oko 15.000 djece.

Dječiji dodatak su mogli dobiti samo troje djece iz porodice korisnika socijalne pomoći, što je apsurd. Dječiji dodatak moraju da imaju sva djeca koja žive u siromastvu.

Naknada za nezaposlene je nešto  što je kod nas nepoznanica osim ako niste tehnološki višak ili ste ne svojom krivicom ostali bez posla a ta primanja su mala i traju svega nekoliko mjeseci. Mora se raditi na  povećanju prava nezaposlenih.

Da bi pravednost osjetili socijalno ugroženi što prije mora doći do prečišćavanja spiskova kako bi se eliminisali oni kojima ova pomoć nije bila potrebna a dobili  su je jer su bili politički podobni. Na taj način bi sav novac koji država izdvaja za ovu svrhu, dobili oni koji su zaista u potrebi. U Crnoj Gori postoji socijalni karton gdje je sve digitalizovano i u elektronskoj formi koji nije iskorišćen da se pomogne onima koji su zaista siromašni.

Mnogo ljudi se žali da su nepravedno odbijeni za tuđu pomoć i invalidninu, iako se radi o teškim medicinskim slučajevima. Sve žalbe na takva rješenja moraju biti od strane nezavisne komisije, nanovo revidirane.

Opšte poznato je da se zloupotrebljavala jednokratna novčana pomoć (koja nije išla samo preko Ministarstva rada i socijalnog staranja i centara za socijijalni rad nego i preko mnogo drugih ministarstava kao i kroz uži kabinet vlade a koja su bila netransparentna i dijeljena po diskrecionom pravu) nije išla u ruke onima kojima stvarno treba.  

Povećanje poreza na imovinu  je jedna od opcija za finansiranja krize u koju smo zapali.

Zakon o porijeklu imovine treba biti prioritet nove Vlade kako bi se od naplate i zaplijene nelegalno stečene imovine finansiralo rješavanje stambenih pitanja mnogih porodica koje skoro sav prihid (mala penzija- socijalna pomoć-niska plata) daju za podstanarski stan u kojem žive.

Kvalitetno obrazovanje je najbolje sredstvo za prevenciju siromaštva i najefikasniji način bijega iz siromaštva. Ljudi bez obrazovanja češće postaju siromašni, a djeca iz siromašnih porodica rjeđe stiču veće nivoe obrazovanja.

Do smanjenja broja zaposlenih usled korona krize došlo je u različitim djelatnostima, a najviše u ugostiteljstvu, hotelijerstvu, trgovini.

Radnici plaćaju veliki  ceh zbog ekonomske situacije koju je donijelo širenje korona virusa i ne smiju ostati izopšteni.

Najveći gubitnici su oni koji nisu formalno zaposleni, oni koji rade u sivoj zoni a koji su sada bez posla – građevinski radnici, radnici u obezbjeđenju, ugostiteljstvu i turizmu. 

Najvjerovatnije će doći i do smanjenja iznosa doznaka koje se uplaćuju iz inostranstva a njih je zvanično bilo oko pola milijarde eura a koje su bile veoma značajne.

To znači da je mnogo više ljudi  koji su ostali bez posla i prihoda od onih koje statistika javno prikazuje i njima se mora pomoći.

Svjetska banka procjenjuje da će stopa siromaštva se povećati na 20,4 %, da će pad BDP  biti od 12,4%, a rast javnog duga na 93 odsto BDP-a u ovoj godini.

Samo broj nezaposlenih, primaoca MOP i penzionera koji imaju mjesečne prihode manje od 192 Eur, tj. apsolutne linije siromaštva, stopu apsolutnog siromaštva podiže na cijelih 19.99% kazali smo mi iz Banke hrane odmah nakon što je Monstat dao prve podatke nakon četiri godine o broju siromašnih, koji je po njima bio višestruko manji. Poznato je da se stopa siromaštva na održiv način može smanjiti samo novim zapošljavanjem i povećanjem prihoda a od toga nema ništa za sad, na žalost i zbog toga sistem socijalne zaštite mora biti pravedan i sveobuhvatan.

Prema Monstatu, u avgustu 2019. posao je imalo 210.455 građana, a u istom mjesecu ove godine zaposlenje je imalo njih 172.154 ili 38.301 manje.

Vidi se da u ovom periodu nije bilo nikakvog eksplozivnog  dinamičnog rasta zaposlenosti i prosječnih zarada, a došlo je do značajnog rasta nezaposlenosti, što je i najvažniji generator siromaštva kod nas.

Sama činjenica da pod pritiskom velike nemaštine ljudi crkva i NVO otvaraju narodne kuhinje širom Crne Gore čiji kapaciteti ni izbliza ne mogu da pokriju potražnju od najugroženijih stanovnika ilustruje stanje u kojem se nalazimo.

Posledice pandemije i neadekvatnog i pogrešnog odgovora bivše Vlade su dovele do situacije da se sada suočavamo sa eksternom fazom ovog fenomena-gladi.

Banka hrane je deset godina predlagala konkretne mjere koje bi doprinijele da se siromaštvo obuzda i tražila od države da se sistemski obračuna sa njim. Nije bilo političke volje za tim. Nadamo se da će je sada biti.

Najdjelotvornija društvena borba protiv siromaštva je kvalitetno obrazovanje i zdravstvo dostupno svima, stvaranje uslova za otvaranje kvalitetnih poslova, podizanje iznosa minimalne plate, oporezivanje kapitala, zapošljavanje nezaposlenih, pravednija raspodjela i pravednije oporezivanje plate i podizanje dohotka stanovništva. 

Jedna od mjera preovlađavanja problema nejednakosti i izraženijih razlika u društvu je uvođenje porez na extra profit dobijen monopolskim položajem. 

Socijalne prodavnice su jedna od mogućnosti kada je u pitanju pomoć ugroženima i borba protiv bacanja hrane (na polju, marketima, uvozu, hotelima..) i jedan od načina umanjenja siromaštva. 

Sada, u vrijeme pandemije nova Vlada bi mogla ljudima dati bonove za namirnice i higijenska sredstva kako bi imali najosnovnije i upravo na taj način i pokrenula  socijalne prodavnice. 

Neravnopravnost ono što obilježava našu zbilju. Naša država radila je sve da onima koji imaju kapital olakša i obezbijedi razne benificije i poreske olakšice dok na drugoj strani malom, običnom čovjeku tovarila sve i svašta (akcize, poreze, održive izvore energije, subvencije za male hidro elektrane, i sl). 

Subvencionisanje cijena osnovnih životnih namirnica, hrane za bebe i higijenska sredstva  kroz socijalne prodavnice, su  samo neke  od mjera koje država može uraditi kako bi pomogla najsiromašnije slojeve društva.

Mala socijalna pomoć, mali dječiji dodatak koji su pritom ograničeni samo za korisnike socijalne pomoći, doprinose lošem položaju najugroženijih. 

Obrok za svu djecu iz materijalno ugroženih porodica trebalo bi da bude besplatan, nezavisno od toga da li su korisnici socijalne pomoći.

Jednokrana socijalna davanja kod nas nisu bila transparentna i osim u Centrima za socijalni rad i Ministarstvu rada i socijalnog staranja opredjeljuju se i u drugim Ministarstvima i užem kabinetu Vlade kao i iz budžetskih rezervi, za koje javnost nema uvid sa opravdanjem da se radi i zaštiti ličnih podataka korisnika, što ostavlja veliki prostor za manipulaciju. Iskustva iz ranijuh godina su pokazala da se jednokratnom pomoći tretiraju: putni troškovi, opremanje kancelarija, štampanje knjiga, kupovina namirnica, plaćanje struje itd, za lica koja nisu u stanju socijalne potrebe.

Veoma je važno osnivanje alimentacionog fonda kako bi se izbjegao težak položaj samohranih roditelja i njihove djece nastalog usled neodgovornog ponašanja drugog roditelja ili njegove materijalne oskudice.

Država mora graditi socijalne stanove koje bi davala na korišćenje ljudima u stanju socijalne potrebe a ne obezbjeđivati funkcionere.

Socijalno preduzetništvo je takođe dobar način jer uključuju socijalno ugrožene kategorije u samo poslovanje ili jedan dio profita odvaja za neku određenu oblast koja je problematična.

Liječenje bolesnih preko sms poruka i prikupljanje hrane za gladne preko donacija osiromašenih građana, ne ide u prilog državi koja ozbiljno brine o svojim građanima.

Nužan je cjeloviti pristup u borbi protiv siromaštva i isključenost, koji uključuje usklađenje i povezanu aktivnost različitih aktera, počevši od odgovornih ministarstava, preko lokalnih zajednica, društveno odgovornih kompanija do nevladinih organizacija.

Marina Medojević,

predsjednica Fondacije Banka hrane Crne Gore