Jedan od najznačajnijih srpskih inovatora i istraživača Stefan Unić iz Trstenika otvorio je dušu i ispričao svoje teško odrastanje sa majkom bez oca.

Mladi inovator Stefan Unić (23) je dobitnik svjetskih nagrada i priznanja iz srpskog jezika i književnosti, recitacije/glume, biologije, svijeta oko nas i geografije. Dobitnik je titule mladog inovatora u Budimpešti za 2019. godinu, titulu mladog istraživača i oktobarsku nagradu opštine Trstenik dobio je za naučni rad. Studira proizvodno mašinstvo u Kragujevcu, veliki je zaljubljenik u plivanje, a hobi mu je šetnja prirodom.

U intervju Stefan Unić otkriva šta ga najviše raduje, za čim žali, koja iskušenja je najteže u životu savladati…

Pričaju da Stefan Unić ne voli da daje intervjue, posle toliko godina dosadilo mu je da priča za novine i portale, toliko je pitanja već bezbroj puta čuo… Kada je, ipak, dogovoreno da intervju radimo neposredno posle Stefanovog predaha na fakultetu, čuli smo „možda je Stefan umoran“, „možda će te morati da požurite jer se Stefan sprema za takmičenje“… Uz sve to, dan je bio veoma sunčan, a za kompetan utisak pobrinula se kiša koja je odjednom pala. Sve zajedno nije obećavalo dugu i lijepu priču, ali se onda desio preokret, zahvaljujući kome je susret sa jednim od najcjenjenijih mladih inovatora na ovim prostorima prerastao u divan i jako inspirativan razgovor.

Jeste li Stefane optimista?

-Jesam optimista, i pored udaraca teškog djetinjstva, smrtnog slučaja i bolesti. Čovjek treba da se ponaša kako treba, da uradi sve što može za sebe i druge. Sve to je od mene napravilo čovjeka i inovatora kakav sam danas.

U kom periodu vašeg života je bilo najviše tih čaša žuči?

-Ja se u prošlost ne vraćam, još uvijek. Bilo je tu mnogo problema i prepreka, ali sam ih savladao. Nekoliko puta sam bio u nesporazumu sa mnogima, sada nisam, ali sada se više tome ne čudim.

Često čujemo “u moje vrijeme je sve bilo bolje”. Da li je Stefane u vašem odrastanje bilo više duha?

-Kako da nije! Duh je vaspitanje, odgovornost koji dolazi i uči se u porodici. Danas kod omladine nema vaspitanja, jer se porodica polako i sistematski ruši. Pogledajte malo američke filmove i serije pa će te vidjeti o čemu ovaj dečko priča.

U kakvom vam je sjećanju ostalo vrijeme u kome ste vi počinjali svoju karijeru? Jednom prilikom ste rekli da je to bilo prije devet godina?

-Bilo je mnogo bolje nego što je sada. Žalosno je da pričam, zbog ove omladine koja se danas svim snagama bori, pa neću da ih ubijam u pojam. Ja sam svoju karijeru započeo kada sam imao 13-14 godina i bilo je mnogo drugačije nego sada. Nismo imali telefon, internet obzirom da smo živjeli na Pešteru nismo ni struje imali i bilo je posebno odrastanje, teško ali lijepo.

Stefane, kad vas čovjek pogleda ne silazi vam osmjeh sa lica.

-Pa šta ću. Uvijek se sjetim neke divne priče, koja hrabri svojim riječima. Ja nekad danima trunem zatvoren u kući od dosade, dođe vrijeme kada mi se nigdje ne ide, ne valja mi ni vrijeme, ništa mi nije dobro. Onda izađem, i sve je drugačije. Sretnete nekog druga, naiđe majka sa djetetom, ono vam se nasmješi i šta vam ljepše toga dana treba. Pa ponekad se i posvađam sa nekim, što da ne (osmeh).

Vi važite za velikog šarmera publike. Čime ste osvajali publiku?

-Ja gajim veliko poštovanje prema publici. Važno je da vam ljudi vjeruju i steknete povjerenje kod građana. Prevare su čista laž i to ljudi primjete. Ja sam svoju karijeru gradio na istini i time sam šarmirao publiku koja je u mene stekla povjerenje.

Šta je najljepše što su vam uspjeh i popularnost donijeli?

-Najljepše je to što sam mogao da upoznam i popričam sa mnogim važnim ljudima, stekao sam mnoge prijatelje, vlasnike televizija, profesore, emerituse. Jednostavno prijateljstva za cio život. A popularnost mi nije donijela ništa.

Zbog čega inovatore toliko privlači ekologija i životna sredina?

-Zato što je to posao budućnosti. Zato omladinu toliko privlači životna sredina čak više nego informacione tehnologije.

Šta radite nedeljom kada završite sa svim obavezama tokom nedelje?

-Družim se sa dragim ljudima, šetam, pišem knjigu. Jednostvano živim kao sav normalan svijet.

Hoćete li da podijelite sa nama koji su vam najljepši trenuci iz djetinjstva?

-Pješačenje do škole, čuvanje životinja na polju, poljoprivredni poslovi i svakodnvena borba za bolje sjutra. Ja sam naučen da se radujem malim stvarima, ja ne znam šta je luksuz, čak se sjećam da sam plakao od sreće kada sam dobio jednu čokoladicu od komšije. Majka je plakala zato što svojoj djeci ne može više da da, a mi smo se zadovoljavali malim stvarima, znajući da više od toga ne možemo sebi da priuštimo.

Da li Stefane plačete sada ponekad?

-Plačem.

Jednom prilikom ste rekli da se u vama, na početku pandemije, pojavila iskra nade da će se ljudi promjeniti, ali da su sebičnost, pohlepa, oholost i mržnja dodatno procvjetale?

-Ovaj svijet se mora uozbiljiti. Omladina ide u pogrešnom smjeru. Izgubila se priča, komunikacija između dvije osobe, sve se sada svelo na kuckanje telefonom i društvene mreže. Moramo da vratimo omladinu na pravi put, da svoje slobodno vrijeme koriste čitajući, učeći i intelektualno da napreduju.

Za šta vam je najviše žao?

-Nikada nije bilo manje poštovanja prema ljudima. Žao mi je što se izgubilo ono najbolje u ljudima. A isto žalim zbog ljubavi za sopstveni posao, zbog toga što se on olako shvata, zbog nedostatka odgovornosti i nepoštovanja nekih drugih ljudi.

Koja je vaša najveća fobija? Mislim da bi javnost to jako interesovalo.

-Moja najveće fobija je strah da se ne razočaram u svoje prijatelje, drugare i bliske ljude. Znam da je danas postalo prirodno da ljudi svašta kažu jedni drugima, a onda posle nekoliko dana nastave po zajedničkim ručkovima kao da ništa nije bilo. Nisam sklon toj popularnoj dvoličnosti. Ne umijem. A i ne želim da umijem. Ipak, ja sam dijete sa sela i te gradske manire ne umijem da sprovedem, a ne bih ni pokušao.

Kako biste opisali sebe u tri riječi?

-Malo su tri riječi. Eto tri riječi. (osmeh)

Stefane, na kraju ovog intervjua imate li nešto što bi ste rekli?

-Ja sam svoju karijeru gradio, družeći se sa jako bitnim ljudima poput Vlaste Velisavljevića, Petra Kralja, Milana Lanete Gutovića i drugih poznatih javnih ličnosti. Oni su mi bili idoli. Današnja omladina će stvoriti neke svoje idole, ali se plašim da sve manje imaju materijala za to.