Bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, dugogodišnji premijer i lider Demokratske Partije Socijalista, počasni predsjednik DPS-a, u drugom dijelu intervjua povodom 20-o godišnjice obnove nezavisnosti Crne Gore televiziji E, govorio je o aferama koje su kreirane tokom procesa priprema za referendum. Prije svega o tzv. “duvanskoj aferi” koja , iako je odavno dobila sudski epilog u vidu oslobađajućih presuda, i dalje intrigira domaću i inostranu javnost. Takođe, prisjetio se značaja strpljive I mudre politike u odnosu sa međunarodnom zajednicom koja je rezultirala međunarodnim priznanjem Crne Gore.
Političko medijska radionica iz Beograda – “Crna Gora privatna država”
Đukanović se prisjeća početaka političko – medijske kampanje iz Beograda sa ciljem njegovog uklanjanja iz političkog života, koja je lansirana iz pera Mirjane Marković u nedjeljniku Duga. Napominje da nije neozbiljno shvatao te poruke, jer one nijesu bile “meditiranje” supruge predsjednika, nego stav jedne vrlo uticajne političke radionice koja ga je identifikovala kao čovjeka koji smeta i kojeg treba ukloniti.
Uslijedile su, ističe Đukanović , i sljedeće “diverzije”. Odmah nakon njegovog povratka iz Vašingtona u martu 1997. godine. kroz podmetanje od strane Večernjih novosti, preciznije njihovog dopisnika iz Amerike, insinuirano je da je on poslao neka neprimjerena pisma kongresmenima SAD u kojima je navodno tražio njihovu podršku za nezavisnost.
“Uzaludno je bilo što sam ja to odmah demantovao. Uzaludno je bilo i što su ta dva zloupotrijebljena kongresmena to demantovala. Kampanja iz Beograda je bila nemilosrdna. “
Bjelodani primjer kampanje koja se vodila protiv njega je i pisanje dnevnog lista Politika, podsjeća, na čijoj je naslovnici objavljen tekst pod naslovom “Milo Đukanović ruši Jugoslaviju”. Još drastičnije atakovanje sa iste političke adrese, uslijedilo je tokom predizborne kampanje za predsjedničke izbore, da bi se pružila podrška njegovom protivkandidatu Momiru Bulatoviću.
“Nakon što sam uspostavio komunikaciju sa Miloševićem, zbog funkcionisanja Vrhovnog savjeta odbrane, pokušavao je da me ubijedi da bi bilo dobro da ponovimo predsjedničke izbore, jer, naravno, on i njegovi istomišljenici u Srbiji nijesu bili zadovoljni njihovim ishodom. Umjesto toga, ponudio sam im da u cilju spuštanja političkih tenzija u Crnoj Gori organizujemo prijevremene parlamentarne izbore, znajući da ćemo i na tim izborima još dominantnije pobijediti. Oni su prihvatili tu udicu i na tim parlamentarnim izborima pobijedili smo sa 40 hiljada glasova razlike. Ali to nije bio kraj. Išli smo ka ratnom sukobu sa NATO-om, gdje je takođe bila snažna propaganda protiv Crne Gore i protiv mene.”
Taj talas kampanje beogradske i prosrpske štampe u Crnoj Gori obilježen je tekstovima kao: “Milo Đukanović na krilima NATO avijacije ide po inostranim centrima da bi tražio da se nastavi bombardovanje Srbije”, navodi Đukanović,iako je zapravo njegova, spoljnopolitička misija, vrlo intenzivna u to vrijeme, bila okrenuta u potpuno suprotnom smjeru- da ubjeđuje međunarodne zvaničnike da rat nije dobra opcija i da se mora zaustaviti. Da se moramo vratiti političkim sredstvima i u finalu poraziti ratnu politiku koju je tada personifikovao Milošević. “
“Kada pobijedi ideja nezavisnosti na referendumu, u što čvrsto vjerujem, ja ću se povući iz političkog života Crne Gore. Dakle, ne može biti privatne države o kojoj govorite. Mene više neće biti u toj politici. “
Najvažnija poruka iz kampanje kojoj je temelje postavila Mirjana Marković bila je da ću na kraju privatizacionog procesa privatizovati i “svoju malu državu”, podsjeća Đukanović. To je poslužilo kao referendumski moto koalicije Za Jugoslaviju, predvođene SNP-om: “Đukanović ide putem obnove nezavisnosti da bi stvorio svoj privatni posjed, svoju privatnu državu.”
“U posljednjoj debati uoči referenduma u studiju Radio televizije Crne Gore, suočivši se sa tom tezom, ponudio sam da se dogovorimo: da se realizuje referendum u miru i uslovima demokratije, da svaki građanin Crne Gore ima mogućnost da iznese slobodno svoj stav o državno pravnom statusu i kada pobijedi ideja nezavisnosti, u što sam čvrsto vjerovao, ja ću se povući iz političkog života Crne Gore. Dakle, ne može biti privatne države o kojoj govorite. Mene više neće biti u toj politici .Naravno odćutali su tu ponudu. “
“Mi ili on-Jedna potpuno neprimjerena fiksacija”
Đukanović podsjeća i da je po istoj političkoj mustri koju je kreirala Mira Marković u ranim 90-im sprovedena i kampanja za parlamentarne izbore 2016. godine koju je opozicija vodila pod sloganom “Mi ili on.”
“Potpuno neprimjerena fiksacija jednom osobom. Razumijem da političke stranke i njeni lideri, koji 30 godina gube izbore, ne mogu voljeti onoga koji ih 30 godina pobjeđuje, ali u svemu tome, ipak, mora se sačuvati i lično dostojanstvo, a istovremeno doza kulturnog ophođenja i dijaloga. Svi koji nastupamo na javnoj sceni moramo voditi računa da mnogi ljudi to gledaju i da bi trebali da im pošaljemo neke poruke koje bi trebale biti uzorne. Mislim da je vremenom koje je moje političke konkurente u Crnoj Gori vodilo iz poraza u poraz, samo rastao animozitet koji je prerastao u nepodnošljivu mržnju i koji je poslije 30. avgusta, 2020. godine rezultirao iskompleksiranim revanšizmom.”
“Duvanska afera- odvratiti Crnu Goru od ideje nezavisnosti”
Iako je nebrojeno puta u javnosti tokom minulih decenija govorio o motivima pokretanja tzv.duvanske afere i njenom epilogu, u intervjuu televiziji E, hronološki i dokumentovano podsjeća na uzroke, ali i posljedice koje je proizvela.
Afera dobija zamah 2001.godine, kada iz Barija stiže informacija o pokretanju istrage za šverc cigareta preko Jadrana, iz Crne Gore do Italije. Ona je bila proizvod bezbjednosno obavještajnih agencija Beograda i EU, i njen osnovni cilj, a imala je i sporedne ciljeve, bio je – odvratiti Crnu Goru od ideje nezavisnosti, kaže Đukanović.
Podsjeća da je lansirana u trenutku kada Crna Gora nedvosmisleno kreće putem nezavisnosti i kada se Beograd oštro suprotstavlja toj ideji.
Prvi tekst u hrvatskom “Nacionalu“ pod naslovom ‘’Glavni mafijaški bos Balkana’’ sa slikom Đukanovića napisala je poznata novinarka Jasna Babić. Istovremeno, sve te tekstove iz “Nacionala” prenosio je Dnevni list “Dan”, glasilo kontraobavještajne službe vojske Jugoslavije.
“Nijesu se trudili , kako bi bilo uobičajeno, da tuđe tekstove prenose sjutradan. Objave su se događale istovremeno, što je vrlo jasno svjedočilo da iza toga postoji ”glavni urednik’’ iz bezbjednosno- obavještajnog aparata.”
“Ako je Crna Gora tu, onda je živa ideja velike Srbije, kada nema Crne Gore, onda se na tu inače vrlo retrogradnu, ali jako opasnu i istrajnu ideju može staviti tačka.”
“Glavne političke mete te afere smo bili Zoran Đinđić i ja. Zoran Đinđić je trebao da bude eliminisan sa političke scene Srbije da bi se uspostavio monopol političke moći njegovog rivala Vojislava Koštunice. Političku i organizacionu inspiraciju pružio je zlokobni Koštuničin savjetnički tim, koji je u tu funkciju mobilisao vojno bezbjednosni aparat. Ja sam trebao da budem eliminisan da bi se na taj način odagnala opasnost od nezavisnosti Crne Gore. Kao notorni srpski nacionalista Koštunica je želio Crnu Goru u orbiti Srbije, jer dok je Crna Gora tu, živa je ideja velike Srbije. Kada nema Crne Gore, onda se na tu vrlo retrogradnu, ali jako opasnu i istrajnu ideju može staviti tačka.”
“Čitava priča produkt zajedničke akcije bezbjednosno obavještajnih agencija Srbije iz njihovih razloga i sa njihovim ciljevima i bezbjednosnih agencija EU”
Đukanović navodi da su proizvođači duvana, najčešće velike američke kompanije Filip Moris i Rejnolds, kroz najprometnije evropske luke, svoje proizvode dostavljali u Evropu.
“Te cigarete su imale svoj tranzitni tok ka mjestima konačne potrošnje. Koliko je država recimo između Holandije i Crne Gore? Sve te cigarete su prolazile jednako kroz te države kao i kroz Crnu Goru, ali se jedino u Crnoj Gori zametnula priča o velikom švercu cigareta? Zašto? Zbog toga što su postojali politički i komercijalni interesi da se ta afera razvije u domaćoj i međunarodnoj javnosti. “
On ističe da su kampanje pokretane iz Beograda odlično odgovarale i tadašnjoj crnogorskoj opoziciji koja je insistirala da se formira parlamentarna komisija koja će se baviti pisanjima Nacionala. Pokušali su tu temu iskoristiti da dovedu do smjene vlasti da bi na taj način zaustavili crnogorski put u nezavisnost.
Istovremeno, podsjeća Đukanović, Evropska unija je krenula u veliku akciju naplate zamašnog finansijskog obeštećenja od američkih proizvođača duvana upravo Filip Morisa i Rejnoldsa na osnovu sličnog iskustva pojedinih američkih država.
“Naime, 46 američkih država je 1998. Godine tužilo Filip Moris i Rejnolds tražeći obeštećenje za štete koje su se dogodile nacionalnim ekonomijama, putem šverca cigareta, za kojeg su oni optužili proizvođače duvana. Nije se dogodila sudska presuda, nego u Americi uobičajeno poravnanje. Dvije kompanije su tim državama, isplatili 246 milijardi dolara. Samo advokatska naknada u tom vansudskom poravnanju iznosila je 8 milijardi dolara. To je ohrabrilo EU da zajedno sa 10 država članica u početku, kasnije su im se pridruživale i druge, krene u podnošenje tužbe pred američkim sudovima protiv istih proizvođača duvana. Koordinaciju čitave akcije vodio je briselski OLAF.”
U obrazloženju te tužbe, kako navodi Đukanović zemlje Balkana su identifikovane kao kritična tačka za razvoj nelegalnog posla sa cigaretama u Evropi.
Logično je napominje on, da je, makar za crnogorsku javnost, dominantnu ulogu u ime EU dobila Italija bez obzira što to nije bila jedina država koja je vodila istragu. Istrage su vođene i u Francuskoj, Njemačkoj, Kipru, Grčkoj, Lihtenštajnu i mnogim drugim zemljama i sve njihove obavještajne službe su radile na tom pitanju.
“Zato kažem da je čitava priča produkt zajedničke akcije bezbjednosno obavještajnih agencija Srbije iz njihovih razloga i sa njihovim ciljevima i bezbjednosnih agencija EU .
“Šverc cigareta ili regularni posao tranzita”
Đukanović podsjeća da je više puta u javnosti tvrdio da je taj posao u Crnoj Gori realizovan legalno, saglasno carinskom zakonu Savezne Republike Jugoslavije. Na pitanje novinara, da li je tu moglo da bude i nečega nelegalnog, odgovara:
“ Da ja znam, ne! I da odmah zatvorim prostor da pomislite da nešto prećutkujem. Svi znamo da je sivog tržišta cigareta u Crnoj Gori bilo, kao i u svakoj drugoj državi, ali ne mislim da je to bilo iz ovog posla. “
Đukanović ističe da crnogorsko tržište nije bila konačna adresa tranzita cigareta, već su izlazile prema drugim državama.
“Zato je tačan odgovor na vaše pitanje Ne! Ovdje nije bilo nikakvih tajnih privatnih interesa. To je bio posao iz kojeg je Crna Gora naplaćivala tranzitnu taksu u vremenu teških sankcija međunarodne zajednice kada je turizam potpuno stao, kada je KAP , kao glavni proizvođač i izvoznik, koristio svoje kapacitete sa 10 odsto. I kada je obaveza vlade bila da obezbijedi uslove za preživljavanje, školovanje i liječenje svih građana Crne Gore. To je kasnije potvrdilo i italijansko pravosuđe.”
“Nijesu odustali zbog mog imuniteta, nego zbog toga što su se pokolebali u kvalitet svojih dokaza nakon višesatnog razgovora sa mnom”
Đukanović u intervjuu podsjeća i na njegov samoinicijativni odlazak u Bari, u vrijeme kada nije obavljao državne funkcije, i davanje izjave, kako bi odagnao sumnje italijanskog tužilaštva.
“Satima sam razgovarao sa tužiocem Šelzijem i njegovim saradnicima. Vratio sam se u Crnu Goru i nakon izvjesnog vremena, mislim da nije prošla ni godina , italijansko tužilaštvo me obavijestilo da je zaključilo istragu protiv mene i da je odustalo od optužnice zbog mog imuniteta. Mislim da to nije bio pravi razlog, jer nijesu odustali zbog mog imuniteta, nego zbog toga što su se pokolebali u kvalitet svojih dokaza nakon višesatnog razgovora sa mnom.“
Podsjeća da su istragom bili obuhvaćeni i drugi crnogorski državljani, od kojih niko nije imao imunitet. Za razliku od njega protiv njih su optužnice podignute i svi su pravosnažno oslobođeni i to uz tzv. “punu formulu” ,što znači da nijesu oslobođeni zbog proceduralnih razloga, nego zato što nema činjenica koje bi ih teretile.
“Italijanski sud: Jasno je kao sunce, da tranzitne takse, kao i svaki drugi fiskalni prihod, predstavljaju prihod Crne Gore i da su mogle biti korištene da se pokrivaju potrebe javnih institucija, javnih rashoda”
Djelo koje je pokušao da kreira tužilac Šelzi protiv mene ,jedno je od najtežih u krivičnom zakonodavstvu Italije – formiranje mafijaško-komorističke organizacije za koju se dobijaju višecenijske kazne strogog zatvora”, kazao je Đukanović.
Pojašnjava da je tužilac tu svoju konstrukciju temeljio na 5 elemenata: Prvi, da sam dozvolio uvoz cigareta u Crnu Goru, drugi da sam dozvolio Zetatransu da pruža špediterske usluge. Treći element je bio da sam dozvolio Jugopetrolu da toči gorivo u prevozna sredstva. Četvrti da sam kontrolisao naplatu i upotrebu tranzitne takse i peti da sam uz pomoć bezbjednosnog aparata Crne Gore, pružao utočište italijanskim kriminalcima koji su bili na potjernicama italijanskih pravosudnih organa.
“Jasno je da su prva 3 elementa bila potpuno besmislena. Zašto? Ne samo u Crnoj Gori, nego ni u jednoj državi na svijetu vam ne treba nikakva dozvola da biste mogli da uvozite ili tranzitirate regularno proizvedenu robu.
Takođe, ne treba da dajete nikakvu dozvolu špediterskom preduzeću registrovanom u Privrednom sudu Crne Gore da pruža špediterske usluge. Treće, ne treba nikakva dozvola bilo kom vlasniku prijevoznog sredstva da toči gorivo. Dakle, apsolutna besmislica !
Šta je najbolji odgovor na četvrti element pripremane optužnice, da sam kontrolisao naplatu tranzitne takse i njenu upotrebu? To je odgovor koji je u svojoj presudi dala italijanski sudija koja je izrekla oslobađajući presudu Miroslavu Ivaniševiću: Ne može pripadati prerogativima jedne države da ocjenjuje i diskutuje o regularnosti upotreba prihoda druge države. I u nastavku: Jasno je kao sunce, da tranzitne takse, kao i svaki drugi fiskalni prihod, predstavljaju prihod Crne Gore i da su mogle biti korištene da se pokrivaju potrebe javnih institucija, javnih rashoda, naročito u periodu koji je bio posebno kritičan sa ekonomskog aspekta u kome su vladali embargo i sankcije. Itatalijanski sudija je izričući ovu ocjenu udarila ozbiljan šamar italijanskom tužilaštvu.
Odgovor na peti element pripremane optužnice je da je Vlada Crne Gore na uštrb vlastite suverenosti, donijela odluku da dozvoli Ministarstvu unutrašnjih poslova Italije da u Baru otvori kancelariju italijanskog Interpola.
To je bila naša želja da gradimo povjerenje i da razvijamo saradnju.”
Ta saradnja bila je besprekorna i putem nje iz Crne Gore su u Italiju izručene 42 osobe,kaže Djukanović.
“Afera koja je opravdala jedno ubistvo”
U Srbiji je, istovremeno pokrenuta kampanja koja je trebalo da dokaže da je tadašnji premijer Zoran Đinđić kriminalac koji sarađuje sa crnogorskim mafijašima. Đukanović tvrdi da je takva propaganda dovela do njegove likvidacije.
“Nemam zeru dileme, sve je to bila priča koja je trebala da opravda njegovo ubistvo, jer su se odmah nakon atentata pokušale prometnuti verzije o tome da je Zoran stradao u obračunu kriminalaca? Ne, Zoran Đinđić je stradao zato što je želio da odvede Srbiju na zapad. Tačno je da je na tom putu ka zapadu planirao da u Hagu” iskrca” dio “zaslužnih” Srba, a onda su djelovanjem ovih zlokobnih obavještajno-bezbjednosnih struktura upravo ti ljudi iskorišćeni za ubistvo Zorana Đinđića. Posljedice toga zlodjela i Srbija i region i danas teško osjećaju.”
“Mora da je Monti nešto pogriješio”
Đukanović se osvrće i na događaje u Hrvatskoj, gdje je zametnut medijski spin duvanske afere.
“Jasna Babić, koja je napisala prvi tekst u Nacionalu dobila je uputstvo svog urednika Iva Pukanića da se sretne sa Vojislavom Koštunicom u njegovom kabinetu, da bi joj predočio dodatne argumente protiv Zorana Đinđića. Otišla je i srela se sa Vojislavom Koštunicom koji joj nije ponudio ništa osim ogovaranja Zorana Đinđića da je upleten u odnose sa crnogorskim kriminalcima.
Kada se vratila u Zagreb, razočarana, požalila se svom uredniku da je to bilo potpuno bespotrebno putovanje i da nije dobila ništa. Pukanić je to prokomentarisao: “Mora da je Monti nešto pogriješio”, Monti je, Vilijam Montgomeri, ambasador SAD prvo u Zagrebu, pa onda u Beogradu.
”Afera pomogla da se dodatno razvije doušnički zanat služenja drugim protiv interesa Crne Gore.”
Đukanović navodi da bez obzira što je dobar dio ovog političkog zemljotresa bio pripremljen za Crnu Goru ,vlast nije pala. Suprotno, ostvarila je istorijsku misiju u kojoj je ova afera trebala da je omete.
Partije koje su predvodile duvansku aferu iz Crne Gore su u međuvremenu postale vanparlamentarne, danas ne mogu ni do cenzusa, podsjeća Đukanović.
Ali ona je pomogla da se dodatno afirmiše doušnički zanat služenja drugim protiv interesa Crne Gore napominje i upozorava koliko se takvo sluganstvo cijeni i od strane korisnika špijunskih uradaka iz Crne Gore. U tu svrhu citira tužioca Šelzija u završnoj riječi na jednom od suđenja crnogorskim državljanima. ‘’On je kazao da je dragocjene informacije dobio iz Crne Gore od Predraga Popovića i od Novaka Radulovića, koje mu je u neposrednom razgovoru predao Vuksan Simonović, predsjednik parlamentarne komisije za ispitivanje ovog slučaja. Zahvaljujući se na dobijenim informacijama, on se, ne znajući koje poslove obavljaju njihovi autori, zahvaljuje pripadnicima avio-helikopterske jedinice MUP-a Crne Gore Predragu Popoviću i Novaku Raduloviću. Toliko o poštovanju poslaničke funkcije kada se stavlja u takve funkcije. Naravno, uz obavezno izvinjenje stvarnim časnim pripadnicima avio-helikopterske jedinice.
“Opsesija zvana Milo Đukanović-1260 negativnih naslova za 240 dana”
Iako vjeruje da će jednom dijelu javnosti, nakon temeljno saopštenih činjenica o ovoj aferi, biti jasnije šta se zapravo dešavalo, Đukanović nema sumnju da je dugogodišnja medijska kontaminacija, sprovođena iz Srbije, ali i iz Crne Gore sa namjerom njegove diskreditacije ostavila traga.
“U sjećanju mi je jedan kasniji primjer iz 2020. godine kada je za prvih osam mjeseci samo jedna medijska kuća u Crnoj Gori, riječ je o Vijestima, objavila 1260 negativnih tekstova o Milu Đukanoviću. Osam mjeseci imaju 240 dana, za 240 dana objavljeno je 1260 negativnih vijesti o Milu Đukanoviću. Ja mislim da je to opsesija!”
“Beogradski sporazum i kritike independističke javnosti. Odgovor na novinarsko pitanje u Vili Gorica Šta čekamo? Čekamo sebe!”
Đukanović ističe da je bio veoma svjestan nestrpljenja crnogorske, posebno suverenističke javnosti da se organizuje referendum o nezavisnosti, uz ubjeđenje da će svako odlaganje produbljivati sumnju onih koji sebe smatraju jedinim pravovjernim Crnogorcima, i koji su ga svako malo optuživali za izdaju ideje obnove crnogorske nezavisnosti.
Jednako tako, bio je, kaže, svjestan da postoji apsolutno protivljenje kompletne međunarodne zajednice, ideji crnogorske nezavisnosti. I ključno, na trećoj strani, bio je svjestan da je svijest građana Crne Gore, o neophodnosti obnove nezavisnosti, na uzlaznoj putanji, ali da nijesmo dostigli nivo podrške koji garantuje da će crnogorski referendum proteći bez nepotrebnog rizika.
Prisjetio se press konferencije u Vili Gorica, neposredno nakon završetka NATO bombardovanja.
“Novinar me pitao, pa evo prošli smo i rat sa NATO savezom, šta još čekate? Moj odgovor je bio: čekamo sebe. “
Podsjeća i da su neki politički lideri tada govorili da im je samo važno da se referendum organizuje.
” E meni nije bilo važno samo da ogranizujemo referendum. Jedino mi je bilo važno da obnovimo nezavisnost Crne Gore!”
“Morate da imate dovoljno pameti da znate koji je put koji vodi do tog uspjeha. Razloge međunarodne zajednice za odbijanje referenduma sam razumio u ljudskoj ravni, ali nijesam razumio da neko od mene kao predsjednika Crne Gore može očekivati da zbog toga žrtvujem nacionalne interese Crne Gore.””
Koliko je put do organizovanja referenduma o nezavisnosti bio pažljivo kreiran s ciljem njegovog uspjeha, Đukanović svjedoči kroz priču o diplomatskoj akciji koja je prethodila konačnoj odluci.
“Nakon što je završeno NATO bombardovanje, zamolio sam dvojicu svojih bliskih saradnika da obave potrebne komunikacije sa ključnim centrima međunarodne zajednice. Jedan je bio Milan Roćen, drugi Vukašin Maraš. Roćen je obavio kontakte u Berlinu, Parizu, Londonu i u Moskvi.. Vukašin Maraš je bio u Vašingtonu, Parizu i Rimu. Cilj je bio da se ključnim partnerima predstavi nova Platforma za uređenje odnosa između Crne Gore i Srbije. Jednoglasna poruka sa svih tih mjesta, je bila da nipošto ne podržavaju crnogorsku nezavisnost. Uz obrazloženje: pa evo, sada smo dobili demokratsku vlast u Srbiji, imamo demokratskog predsjednika i zbog čega bi sada Crna Gora išla putem nezavisnosti?”
Napominje da su uzaludni bili naši argumenti da su stvari otišle predaleko i da je kod crnogorskih građana stvoreno nepovjerenje prema mogućnosti dostojanstvenog života u zajednici sa Srbijom i ostvarivanja crnogorske državne ravnopravnosti u dvočlanoj federaciji.
“U takvom stavu međunarodne zajednice prepoznao sam potencijalno ponavljanje scenarija iz 1918.godinje kada je od tadašnjeg državnog rukovodstva, takođe tražena žrtva zarad viših ciljeva. Crna Gora je tada izgubila svoju državnost, svoje ime, svoj identitet, utapanjem u Srbiju da bi se formirala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. I u novom vremenu se od malene Crne Gore tražilo da žrtvuje svoje nacionalne interese. Zašto? Pa zato što je EU bila zabrinuta da li bi operacija obnove crnogorske nezavisnosti mogla da izazove nestabilnost. To je, na neki način, otkrivalo njihov kontradiktoran stav jer su prethodno tvrdili da smo dobiloi demokratsku vlast u Srbiji i demokratskog predsjednika. Pa ko će to onda izazvati nestabilnost? Neko iz Bosne? Ne. Dakle, nije to bio stvarni razlog. Izgledalo mi je da ne žele nikakav eksperiment nakon dugog bavljenja Jugoslavijom i prepoznavao sam kod njih neku vrstu griže savjesti zbog bombardovanja Jugoslavije 99., pretežno bombardovanja Srbije.
Podsjetio je da je i lično ,dok je trajala NATO intervencija, uporno svim sagovornicima u Evropi ponavljao da bombardovanje na kraju 20. vijeka u srcu Evrope ne služi na čast nikome i da ga treba zaustaviti.
“ Razumijem da je Milošević isprovocirao NATO intervenciju, ali ne razumijem da su u moćnim političkim centrima na zapadu dozvolili da ih Milošević dovede u poziciju svršenog čina, da nemaju druga sredstva da se suprotstave njegovoj autokratskoj politici, nego da bombarduju jednu zemlju.”
Drugi razlog “griže savjesti” međunarodne zajednice bila je svijest da je na kraju tog rata sa NATO ,Srbija izgubila Kosovo i da je samo pitanje vremena formalizacije tog gubitka.Zbog toga su, ističe, kalkulisali da će nezavisnost Crne Gore biti teško svarljiva za Srbiju, da će to biti kap koja će opet preliti čašu.
“Sve sam to razumio u ljudskoj ravni, ali nijesam razumio da neko od mene kao predsjednika Crne Gore može očekivati da zbog toga žrtvujem nacionalne interese Crne Gore. Bio sam vrlo istrajan u suprotstavljanju tome. Naravno, bila je istrajna i EU.”
Đukanović kaže da je to momenat kada se u razgovore uključuje Havijer Solana.
On se, kako kaže, uključio i zbog toga što opozicija u Crnoj Gori nije željela dijalog sa vlašću, već da bojkotom tog dijaloga onemogući referendum.
Đukanović se prisjeća mučnih razgovora u Beogradu koje su vodili predstavnici savezne države, Srbije, Crne Gore i Havijer Solana. Niko iz Beograda, izuzev Zorana Đinđić nije bio tolerantan prema ideji crnogorske nezavisnosti, iako je nije podržavao iz pragmatičnih razloga, po njegovom mišljenju, vjerujući u mogućnost bržeg zajedničkog ulaska u EU. I Vuka Draškovića, koji je uvijek svoje govore, iskreno i rječito kako to on zna, počinjao da mu njegovo srce govori da Srbija i Crna Gora treba da ostanu zajedno, a njegov razum mu kaže da treba da poštuje ono što je volja Crne Gore.
Na kraju je kroz bilateralne dijaloge sa Havijerom Solanom, stigla ponuda da se referendum o nezavisnosti odloži na 3, 5, 7, 9 godina, a zauzvrat je ponudio da će EU priznati rezultate referenduma.
“Nama je to izgledalo prihvatljivo. I naravno, Filip Vujanović i ja smo prihvatili najkraći period odlaganja od 3 godine. Smatrali smo da je to jedini put da legitimišemo referendum, da obezbijedimo brzo priznanje njegovih rezultata. To je bila prilika da još jednom pružimo ruku Srbiji, a da međunarodnoj zajednici pošaljemo poruku da nijesmo isključivi, da imamo diplomatske svijesti i umijeća da neke komplikovane sporove rješavamo ne ratom, nego na miran način.”
Vjeruje da je zbog takvog postupanja Crna Gora dobila dodatni međunarodni rejting. To partnerstvo sa EU je zaista kasnije bilo od neprocjenjive koristi Crnoj Gori i u brzom međunarodnom priznanju, a onda i u brzoj integraciji u međunarodne organizacije i otvaranju puta ka EU i NATO-u.
“Crna Gora i danas prolazi određena iskušenja, prolaziće ih i u budućnosti i smatram da u referendumskom iskustvu ima puno toga što može poslužiti za nauk vođenju buduće državne politike”
Đukanović je u finalu komentarisao i kako se u njegovoj partiji učvršćivala podrška ideji obnove nezavisnosti, ističući da je DPS, bio samo dio crnogorske političke javnosti koja se vremenom prilagođavala novoj realnosti. 2001., na kongresu Partije, predložio je promjenu Programa, koja je podrazumijevala odustajanje od ideje besperspektivne zajednice. Najvažnije je, kaže bilo, objasniti crnogorskoj javnosti zašto mislimo da je jedina dobra opcija nezavisna Crna Gora i preuzimanja pune odgovornosti za našu evropsku i euroatlantsku budućnost.
“Bilo je ljudi koji su ostali nepokolebljivi Jugosloveni, i nijesu razumjeli objektivne, nepremostive probleme koji su doveli do promjene Programskog opredjeljenja.
U rukovodstvu DPS-a nije bilo nikakvog kolebanja. U početku, bilo je različitih razmišljanja, tolerantno smo o tome razgovarali i prevazilazili razlike i u finalu se učvrstili da je to apsolutno neophodno uraditi. U dijalogu sa međunarodnom zajednicom, naravno, bilo je i špekulacija. Neki od sagovornika su mi govorili: ”Pa znate, postoje i neki ljudi među vama koji ne misle kao Vi.”
Uvijek sam to doživljavao onako kako bi u crnogorskom žargonu rekli, “ ubacivanje špice”.
Đukanović zaključuje da vjeruje da od 1996. do 2006. godine nije napravljena niti jedna greška. Da bi svaki previd bio koban i da u tom slučaju ne bi došli do cilja-nezavisnosti i međunarodnog priznanja Crne Gore.
“To iskustvo je zasluživalo ovo podsjećanje,ne da bismo veličali bilo čije zasluge, nego da bismo ostavili vrijedno iskustvo onima koji će ubuduće brinuti o nacionalnim interesima Crne Gore. Siguran sam da iskušenja nijesu završena. Crna Gora i danas prolazi određena iskušenja. Prolaziće ih i u budućnosti i smatram da u ovom iskustvu ima puno toga što može poslužiti za nauk u vođenju buduće državne politike. “
Bivši predsjednik Milo Đukanović u poslednjem dijelu emisije “Trag u vremenu”, govoriće o ispunjenim ili neispunjenim očekivanjima od nezavisne države, napadima na njega i njegovu porodicu i kontoverzama koje su pratile njegovu političku karijeru.