Zvanično je prestala da važi odredba člana 17, stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju koju je 19. oktobra ukinuo Ustavni sud jer je različito definisala starosnu dob muškaraca (66) i žena (64) kao osnov za sticanje prava na penziju i počeo je da teče rok od mjesec u okviru kojeg zakonodavac treba da reguliše na drugačiji način ovo pitanje, a da novu normu ne temelji na nejednakom tretmanu osiguranika u zavisnosti od pola.

Regulisanje situacije

Obaveza Vlade i Skupštine se navodi i u samoj objavljenoj odluci Ustavnog suda u ,,Službenom listu CG“ od petka 3. novembra.

Izvršenje odluke Ustavnog suda, kako se napominje i u objavi odluke u ,,Službenom listu“ od petka 3. novembra, „obuhvata i regulisanje pravne situacije koja će nastati nakon prestanka važenja neustavne odredbe iz stava 1 izreke ove odluke, na način da je Vlada dužna u roku od mjesec od dana objavljivanja ove odluke u ,,Službenom listu“, Skupštini Crne Gore podnese prijedlog zakona kojim će pravo na starosnu penziju osiguranika (muškarac, žena) urediti u skladu sa Ustavom, saglasno pravnim stavovima Ustavnog suda izraženim u ovoj odluci.

Iz Ustavnog suda su nakon donošenja odluke podsjetili da je za ocjenu ustavnosti odredbe člana 17. stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju podnijeto više prijedloga i inicijativa, od jula 2020. godine, o kojima je javnost upoznata, a njihovi podnosioci, u međuvremenu, više puta urgirali za donošenje odluke po tim podnescima.

Nastala pravna situacija, kao i činjenica da je u pravnom sistemu ostala jedino da važi norma iz stava 2 Zakona o PIO (da se u penziju ide sa 40 godina staža osiguranja i navršenom 61 godinom) izazvala je dosta nedoumica u javnosti, a konfuzija je do te mjere podgrijana i činjenicom što je norma iz stava 1 tretirana kao ukinuta već 19. oktobra, iako je Ustavni sud precizirao jasno da će pravne posljedice nastupiti tek po objavi odluke u ,,Službenom listu“.

Povreda principa

Kako je navedeno u obrazloženju odluke Ustavnog suda, većina sudija je prilikom odlučivanja izrazila stav da je zakonodavac, propisujući osporenom odredbom člana 17 stav 1 Zakona o PIO: ,,osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 66 godina života (muškarac), odnosno 64 godine života (žena)“ – povrijedio ustavne principe o zabrani diskriminacije, jednakosti svih pred zakonom i rodnoj ravnopravnosti, iz odredaba člana 1, člana 8 stav 1, člana 17 stav 2 i člana 18 Ustava, člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

To je, kako je obrazloženo, učinjeno time jer je kao zakonski kriterijum za sticanje prava osiguranika na starosnu penziju zakonodavac propisao različit broj godina života, ,,isključivo u zavisnosti od ličnog svojstva osiguranika, tj. biološke karakteristike – pola, i na taj način osiguranike doveo u međusobno neravnopravan položaj u pogledu ispunjavanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju, odnosno muškarcu i ženi uskratio pravo da pod istim uslovom stiču pravo na starosnu penziju“.

Izdvojena mišljenja

Sudije Snežana Armenko i Momirka Tešić izdvojile su mišljenje smatrajući da navedena odredba, samim tim što razdvaja uslove za starosnu penziju za muškarce i žene, ne dovodi ženu u apriori nepovoljniji položaj u odnosu na muškarca, budući da Zakon o radu i Zakon o državnim službenicima i namještenicima propisuje jednake uslove za prestanak radnog odnosa po sili zakona, a to je 66 godina po Zakonu o radu, odnosno 67 godina po Zakonu o državnim službenicima i namještenicima. One su smatrale da Zakon o PIO propisuje mogućnost, ne i obavezu, svakoj ženi da ostvari pravo na starosnu penziju prije prestanka radnog odnosa po sili zakona, ukoliko sama to želi, te da navedeno zakonsko rješenje predstavlja pozitivnu diskriminaciju.

Nakon odluke Ustavnog suda Unija slobodnih sindikata Crne Gore podnijela je Vladi i Skupštini Crne Gore, kao i svim poslaničkim klubovima, inicijativu da se, po hitnom postupku, usvoje izmjene i dopune člana 17 Zakona PIO koje bi omogućile da osiguranici, muškarci i žene, stiču pravo na starosnu penziju kad navrše 64 godine života i najmanje 15 godina staža osiguranja, odnosno da se u penziju može i sa 40 godina efektivnog staža, bez obzira na starosnu granicu.

Inicijativa

Uporedo, Unija je parlamentu podnijela i inicijativu za razrješenje sudija/kinja Ustavnog suda Crne Gore zbog toga što su, kako smatraju, na krajnje nesavjestan i neprihvatljiv način ukinuli mogućnost pozitivne diskriminacije prema ženama u odnosu na muškarce, prilikom ukidanja stava 1. člana 17. o Zakonu o PIO, koji je predviđao različitu starosnu dob za sticanje prava na penziju za muškarce i žene.

Sud je pritom u odgovoru na kritike u javnosti pojasnio da ovo nije ni prva ni posljednja norma koja je ukinuta tokom istorije Ustavnog suda i napomenuo da je izvršenje odluke obuhvata i obavezu Vlade i Skupštine da upodobi cijelu oblast koja reguliše sticanje prava na penziju na način da se na bilo koji način ne diskriminišu ni žene ni muškarci.

Iako je smisao stava prvog člana 17, makar u osnovi, bio pozitivna diskriminacija žena, odnosno davanje mogućnosti da sa 64 godine iskoriste pravo i odu u penziju (ako to žele), upravo je političko tumačenje osporene norme, u prethodnom periodu dovelo do protivpravnog prestanka funckije velikog broja sutkinja i tužiteljki, koje su na svojoj koži osjetile upravo suprotno – negativnu diskriminaciju i vezivanje trajanja funkcije za starost od 64 godine.

Tome je doprinijela i praksa koju su podržale odluke Sudskog savjeta, iako je kasnije odluka Upravnog suda osporena povodom „prisilnih penzionisanja“ nositeljki sudske funkcije i one vraćene na posao.