Piše: Goran Danilović, lider Ujedinjene Crne Gore

Iza svih ovih nemuštih prijetnji spakovanih u molbe i zaricanja da 4. septembra neće biti ustoličenja vladike Joanikija na Cetinju stoji jedna jedina rušiteljska i mrziteljska struktura u Crnoj Gori – jasno je da se radi o DPS-u, o Đukanoviću lično, o zloslutnoj krvomutnji i priželjkivanju haosa. Na svu sreću mala je to snaga, ali na nesreću mala je i pamet.

A da je tako govori taj podtekst, nešto nesvjesno, a jasno, čime se ograđuje Cetinje od ostatka Crne Gore, čime se građani prestolnice guraju u neku žicu samodovoljštine i samoizolacije. Jadna je to politika i robovanje grupi ekstemnih i zloupotrijebljenih pojedinaca koje je takvima učinila DPS, kupujući njihovu naklonost radikalizmom, pravdajući se pred jednom potrošenom mladosti za sve krupne laži i obećanja izečena cijelom Cetinju i svim Cetinjanima. Radikalnim čojkanjem i junačenjem, podgrijavanjem ega nadcrnogorstvom bivša struktura maže zaborav preko suve i skupe kore preživljavanja u Prestolnici. Nikoga nisu tako brutalno polupežali i raspametili kao Cetinje. Nigdje tako krupno nisu lagali kao pod Orlovim kršem, obećavajući žičare, fabrike čokolade, pećinske muzeje, turistički preporod. Na kraju, doveli su Cetinje u bezizlaz pokušavajući da se operu od sramnog laganja Zakonom o Prestolnici i redovnom budžetskom naknadom koja više liči na nadničarsku dnevnicu.

Jedini koji nikada nije imao pravo da stoluje na Cetinju je ovaj što navrati u Rezidenciju Predsjednika Crne Gore. Jedino njemu se može poručiti „Nije dostojan“! Nisu Cetinjanima uzeli budućnost golobradi bogoslovi, popovi i kaluđeri, nego uredno izbrijani i nabrijani politički komesari koji su svako nepočinstvo i izdaju Cetinja pokrivali nekadašnjom slavom Petrovića, falsifikovanim simbolima jednog mučeničkog trajanja i urlikom „ne dajte me, ja sam vaš“!

Poslednja predstava željnih razdora i nesreće samo je najbolja pokrivalica za „epsko“ pljačkanje jednog kraljevskog grada i posljednji grč jedne hoštaplerske politike.Mitropolit Joanikije bio je na Cetinju i onda kada je Milo Cetinjane žigosao kao izdajnike – nisu to svi zaboravili. 1. septembra1992. godine postavljen je za nastojatelja Cetinjskog manastira, nastavnika i glavnog vaspitača u novoobnovljenoj Cetinjskoj bogosloviji. 1995. godine unaprijeđen je u čin protosinđela i postavljen za v.d. rektora Cetinjske bogoslovije. Na Cetinju je i Hirotonisan za episkopa od strane Patrijarha srpskog gospodina Pavla, uz sasluženje mitropolita Amfilohija i još 12 arhijereja, 3. juna 1999. godine.

Dakle, jasno je, šta i ko stoji iza ove najavljene „pobune“ i poruka o nedostojnosti.

Đukanović mora znati da smo dobro naučili da je njegovo ćutanje odobravanje te da najodanije zakuva metež onda kada pobjegne gdje god, na ljetovanje ili zimovanje, u Dubai ili na Floridu. Ipak, Predsjednik Crne Gore neće pobjeći od odgovornosti ni za minulo ni za buduće sijanje mržnje. On je na Cetinju dođoš, a Mitropolit Joanikije je s Cetinjem podijelio jedino bogatstvo koje mu je preostalo – život, i to onaj monaški.

Đukanoviću se, bez okolišenja, mora staviti do znanja da bi mu se zakulisne radnje u vezi ustoličenja Mitropolita Joanikija, mogu vratiti s kamatom. Grupe ostrašćenih i „jurodivih šefa radi“, koje DPS-ova prethodnica i koalicioni parteri molećivo-prijeteći guraju u „otpor“ i atak na Cetinjski manastir, mogle bi se pretvoriti u narod koji će s Bulevara Svetog Petra, iz zgrade Predsjednika, ispratiti njega lično, davno nedostojnog mjesta i funkcije koju obavlja. I nećemo se kriti, i nećemo ga mnogo moliti.

Nauk koji može izvući iz ovoga teksta je ljekovit; ne podgrijavaj razure i ne igraj na primitivizam – sjedi đe si, ni za tu nijesi.