Džejson Ardej vjeruje u sudbinu. Najmlađi crnac, profesor na Univerzitetu u Kembridžu, pridružio se Fakultetu za obrazovanje u martu 2023. godine, u 37. godini. Prije toga, bio je profesor na univerzitetima u Glazgovu i Daramu; objavio je tri knjige akademskih radova, uglavnom fokusiranih na rasu i obrazovanje; i, što je njemu najvažnije, prikupio više od jednog miliona funti u humanitarne svrhe (njegova ambicija je da prikupi četiri miliona funti do svoje 40. godine). Sve ovo je uspio da postigne u periodu dok je učio kako da se kao neurodivergetna osoba snađe u svijetu. Ardej nije govorio sve do svoje 11. godine, a nije mogao da čita i piše do svoje 18. godine.

I sam priznaje da je to nevjerovatna priča, koja je dospjela na naslovnice i zauvijek promijenila njegov život. Međutim, on je uvijek vjerovao da će učiniti nešto veliko. “Znao sam da mi je sudbina predodredila da nešto uradim”, kazao je on uz osmijeh. “Međutim, priznajem da nijesam znao da će biti ovo.”

Neće uvijek biti ovako

Ardejova priča je priča o velikim usponima, ali istovremeno i o velikim padovima. Tokom prethodnih 15 godina gotovo da nije spavao, pošto je noću radio na humanitarnim i akademskim projektima, a često i samo da bi sastavio kraj s krajem. Donedavno, borio se kako bi pronašao sredstva koja su mu potrebna u hronično siromašnom akademskom sektoru.

Pored predavanja, čak do 2016. godine, radio je kao trgovinski pomoćnik u kompaniji Sejnsberi. Prije toga bio je čistač u kasnim noćnim satima, čisteći bljuvotine i ribajući toalete. “Imao sam mantru koju sam sebi govorio: ‘Neće uvijek biti ovako’”, kazao je on.

Ardej je odrastao na socijalnom naselju u Klaphemu, u južnom Londonu, u porodici porijeklom iz Gane. Njegova majka Gifti je bila medicinska sestra za mentalno zdravlje, a otac Džozef kuvar. On je drugi najmlađi od četiri brata. Njegovo djetinjstvo je uglavnom bilo srećno, ali povremeno je bilo nasilja iz spoljašnjeg svijeta. Govorio je o tome kako su mnogi ljudi s kojima je odrastao “mrtvi ili u zatvoru”.

Gifti je bila strastvena aktivistkinja protiv rasizma koja je učestvovala u protestima s vođom zajednice i aktivistkinjom Oliv Moris. Ardej se sjeća kako je s majkom stajao na linijama protesta, učestvovao na marševima u mjestima poput Pekama i Brikstona. Gestikulacijom opisuje kako je njihova kuća bila ispunjena knjigama crnih ženskih aktivistkinja. “Nije slučajnost što se bavim ovim poslom”, kaže on.

Naravno, još jedna krupna stavka u njegovom odrastanju bila je činjenica da nije mogao da govori, čita ili piše veći dio djetinjstva. Nakon što mu je u trećoj godini dijagnostikovan autizam i veliki zastoj u razvoju, sa četiri godine su ga učili jezik znakova.

Akademski život “pod maskom”

Kada je imao 11 godina, nakon “hiljada sati” logopedske terapije i uz podršku njegove majke koja je koristila muziku i stihove kako bi mu pomogla da shvati kako riječi teku i spajaju se zajedno, jednog dana nešto je kliknulo.

“Eksperti su davali prilično tmurne dijagnoze o tome kako neću moći da živim bez pomoći”, kaže on. “Međutim, tog sudbonosnog dana, rekao sam zdravo”. Ubrzo nakon toga prestao je da koristi jezik znakova.

Pružajući ruku preko stola, on uzima knjigu i prelistava je tako da ivice stranica lepršaju između njegovih prstiju. Pokazuje kako njegov um funkcioniše: kao animirani film s pokretnim figurama. Za njega, svaka stranica je poput zamrznute slike iz montaže njegovog života. Još od djetinjstva, prije nego što je bio u stanju da formira jezik, mogao je da zadrži ove slike. “Mogu se vratiti svim tim hiljadama iskustava”, kaže on. “Kada imate kognitivne poteškoće, razumijete stvari na različite načine.”

To ne znači da je bilo lako. Cijeli akademski život je proveo “pod maskom”, prikrivajući aspekte njegove različitosti. “Ne donosim svoj neurodiverzitet na radno mjesto, jer o crncima i pripadnicima etničkih manjina često sude pod premisom da nemaju isti stepen kompetentnosti kao njihove bijele kolege”, kaže on. Dakle to je “iz straha da ne pružim još nešto što bi mogli upotrijebiti protiv mene”. Tek nedavno je počeo u javnosti da govori o svom autizmu; prije toga, imao je osjećaj da bi to bio preveliki rizik.

Sa uredno uvijenim pletenicama koje padaju do struka, tamnim obrisima očiju i sjajem kože koji sugeriše da zna da koristi hidratantnu kremu, Ardej izgleda kao elegantna i skromna figura. Obučen je jednostavno, ali sa svrhom; kaže da voli krojenu odjeću i da će sljedeće nedjelje za njega biti izrađeno odijelo na Savil Rou, jer će dobiti počasni doktorat na Univerzitetu Solent u Sauthemptonu. Uživanje u odjeći krojenoj po mjeri jedna je od rijetkih stvari koje radi za sebe.

Ardej sebe ne smatra nužno intelektualcem, već kao odlučnu osobu. On je 2010. godine istrčao 30 maratona u roku od 35 dana kako bi prikupio novac za humanitarne svrhe. “Ako imate volju, uvijek će preovladati vještina”, kaže on smiješeći se. U skladu s tim, način na koji Ardej govori o svom radu je svjesno pristupačan: uvijek kada se ukaže prilika, on ubacuje reference iz popularne kulture (tokom našeg razgovora, uspio je da spomene filmove “Karate Kid”, “Roki” i “Škola roka”). Ponekad pokušava da ubaci nazive svih pjesama s određenih albuma u svoje govore. “Moji prijatelji uvijek se šale na račun toga, govoreći: Ti si najmanje upečatljiva osoba. Akademici su uglavnom vrlo sebični, egocentrični, individualistički. I mislim da je neupadljivost to što kad me ljudi upoznaju, ja ne pričam o teorijama – više pričam o životu”, objašnjava on. Kao što mu je otac jednom rekao: “Ne možeš biti sahranjen s knjigama. Zato u svemu što radiš, razmišljaj o uticaju koji ima na običnog čovjeka.”

Ardeja je dirnula nedavna pažnja koju je dobio u medijima i od javnosti poslije njegovog imenovanja na Kembridžu. Dobio je više od 200.000 mejlova iz cijelog svijeta, mnogo njih od ljudi koji mu žele sve najbolje. “Veoma sam srećan što imam temperament koji mi omogućava da se nosim s tim. To je puno, pogotovo kada te dijaspora postavlja kao sljedeću veliku nadu”, kaže on. “Ovo imenovanje mnogo znači ljudima, jer predstavlja još jedan aspekt crnačke izvrsnosti. Obuhvata tu stvar rasu, klasu i neurodiverzitet, što nije rijetko, ali može biti prilično jedinstveno, imajući u vidu odakle sam krenuo.”

Vatreno krštenje

Pitam ga da li se ikada brine da će njegova priča biti iskorišćena kao “inspirativni pornić” (ideja da će neurotipične ili osobe bez invaliditeta konzumirati priče o invaliditetu kako bi se osjećale dobro ili kako bi svele priče osoba s invaliditetom na određene narative). “Pretpostavljam da zavisi od očekivanja koja imate prema priči”, kaže Ardej. “Jer ja nemam nikakva očekivanja, i onda ne vidim sebe onako kako me drugi vide.”

Do sada, akademski život na Kembridžu (njegova zvanična pozicija je “profesor sociologije obrazovanja”) je bio komforan. Putuje iz južnog Londona, radi na fakultetu i sa studentima, ima brojne razgovore i predavanja u koledžu i van koledža. Od septembra će se brinuti o svojoj prvoj grupi doktorskih studenata, učeći ih o društvenoj pravdi i nejednakostima.

Do sada je njegov sociološki rad bio usmjeren na slične teme. Sarađivao je s društvenim preduzećem “Black Curriculum”; član je upravnog odbora organizacije za ravnopravnost rasa “Runnymede Trust”; i bio je član savjetodavne grupe Univerziteta Ujedinjenog Kraljevstva o rasnom uznemiravanju u visokom obrazovanju. U saopštenju o njegovom imenovanju na Kembridžu, izjavio je da želi “demokratizovati visoko obrazovanje”.

Ono što je, naravno, drugačije jeste pritisak koji osjeća od spoljašnjeg svijeta, sada kada radi u tako elitnoj instituciji. To je, kako kaže, bilo “vatreno krštenje”. Elitizam tog prostora nije nešto što Ardej olako prihvata, i preuzeo je na sebe da razmišlja o načinima na koje može raditi iznutra kako bi ga razorio.

Borilačke lekcije Rokija Balboe

Da bi objasnio svoju ideologiju, oslanja se na borilačke lekcije Rokija Balboe: “Bićete u vrlo arhaičnom, neprijateljskom okruženju, do neke mjere, koje će oblikovati ljudi izvan tog okruženja koji možda ne žele da vi budete tu. Ali morate biti spremni da podnesete udarce, jer je veća misija postizanje jednakosti i postizanje raznolikosti, i učiniti taj prostor što je moguće većim.”

“Govorimo o hiljadama godina starim bijelim institucijama. I svaki put kada ste osoba druge boje kože koja prodire u te naslijeđene prostore, nekim ljudima može biti teško da to prihvate ili da se nose s time. Naša misija, u nekom smislu, je veoma jednostavna. Vraća se onome što smo oduvijek pokušavali da postignemo, a to je da demokratizujemo obrazovne informacije i da resurse redistribuiramo što je moguće šire onima kojima su najpotrebniji. A te dvije institucije imaju mnogo kapitala.”

Oksford i Kembridž zajedno posjeduju zapanjujućih 21 milijardu funti bogatstva, navodi se u izvještaju iz 2018. godine koji je objavljen u Gardijanu. Na praktičnom nivou, kada je riječ o redistribuciji resursa i kapitala, Ardej se angažuje u što više projekata i intervencija kako bi omogućio pristup obrazovanju marginalizovanim zajednicama.

“Dosta toga se odnosi na odlazak u škole, preko širokog spektra presjeka identiteta, ne samo usmjerenog na rasu, i zaista pružanje manjinskim grupama mogućnosti da budu u tim prostorima i ne samo da apsorbuju te hiljadu godina stare zgrade, već da se izraze”, kaže on. “Uvijek je teško shvatiti uticaj koji određena iskustva mogu imati na mladu osobu. To ostavlja neizbrisiv trag u njima tokom cijelog života.”

Jedna od osoba koja je promijenila Ardejev život je čovjek po imenu Sandro Sandri. Ardej je upoznao Sandrija kada ga je majka odvela u kancelariju za karijerno usmeravanje gdje su im rekli da je najbolje čemu se mogu nadati neka vrsta volonterskog posla. Ona je izašla, rekavši radnici da će zažaliti zbog svojih postupaka, i umjesto toga se obratila Merton koledžu u Mordenu, u južnom Londonu, koji je imao mjesto na njihovom BTec kursu za sport i razvoj. Ardej je otišao na koledž i upoznao Sandrija, predavača za sport, koji je odlučio da mu pruži priliku i gotovo svake večeri kasno ostajao da radi s Ardejem na njegovim vještinama pismenosti, a zatim ga vozio kući.

“Do prije godinu dana mi je svakodnevno slao poruke i govorio: ‘Ti si sjajan. Postići ćeš velike stvari.’ Zaista je vjerovao u ponavljanje”, kaže Ardej. “Jedino što je ikada tražio da mu obećam jeste da sve što je on učinio za mene i ja jednog dana učinim za nekog drugog.”

Da li misli da je uspio u tome? “Pokušao sam da pomognem što je moguće većem broju ljudi. Pokušao sam da što više ljudi povedem sa sobom. Pokušao sam da stvorim što sam više mogao prostora za crnce i naročito za crnkinje”. On je uvjeren da će biti drugi, mlađi profesor crnac na Oksbridžu u godinama koje predstoje, koji će raditi izuzetan posao.

Što se tiče njegove sudbine, Ardej dodaje da ne veruje da će njegova akademska dostignuća ostaviti trajni trag u svijetu. “Stvari koje su meni uvijek najviše značile su ono što radim za opšte dobro, nesebična djela”, kaže on. “S poniznošću, vjerom, nadom i ljubavlju, sve je moguće.”

TEKST JE PREUZET IZ “GARDIJANA”

Prevod: N. Bogetić