“Eventualno ukidanje penzijskih doprinosa bi nedvosmisleno urušilo javni penzijski sistem, po ugledu na drakonsku Čileansku privatizaciju penzijskog sistema iz 1981”, stoji u analizi urađenoj u Beogradu. Šta o tome misle CANU i Univerzitet Crne Gore – ne znamo. A fiskalni savjet nemamo

Poreska reforma iz 2021, poznata kao Evropa sad (1) koju njeni autori, sadašnji državni čelnici, predstavljaju kao nesumnjiv i održiv uspjeh, nije impresionirala ekonomske stručnjake iz okruženja koji su analizirali njen dvogodišnji učinak. Po njima, iako smo imali dosta sreće (“velika imigracija platežno sposobnih građana Rusije i Ukrajine”), postignuti efekti nijesu u potpunosti opravdali očekivanja. Problem adekvatnog punjenja budžeta samo je privremeno riješen, jer stranci mogu otići jednako brzo kao što su došli. Mogla bi se, zato, pojaviti potreba da ono što je zaposlene i poslodavce častila ukidanjem doprinosa za zdravstveno osiguranje, država uzme nazad povećanjem stope poreza na dodatu vrijednost (PDV).

“Ispostavilo se da je snažna naplata poreskih prihoda tokom 2023. godine u najvećoj mjeri nadomjestila gubitak od ukidanja doprinosa za zdravstvo. Međutim, pokazujemo da je snažna naplata poreza dominantno rezultat eksternih faktora, prije svega velike imigracije platežno sposobnih građana Rusije i Ukrajne.”

Citat je dio dokumenta koji je, prošle nedjelje, objavio Fiskalni savjet Srbije (Pavle Petrović, Nikola Altiparmakov, Bojan Dimitrijević). Istraživački papir sa podnaslovom Poreska reforma u Crnoj Gori 2022. – činjenice, zablude i paralele sa Srbijom dominantno se bavi učincima poreske reforme Evropa sad 1, ali su pod lupu stavili i najavu Milojka Spajića i njegovih saradnika o daljem povećanju zarada putem ukidanja doprinosa za penziono osiguranje. I nijesu optimisti. “Biće veoma interesantno vidjeti kako će kreatori programa Evropa Sad 2.0 pokušati da ukinu penzijske doprinose, a da pritom iz temelja ne uruše javne finansije”.

Još veća opasnost je, pišu, da javne finansije ne budu jedina žrtva pretjeranog optimizma premijera i njegovih sljedbenika. “Ukidanje penzijskih doprinosa ne samo da bi destabilizovalo državni budžet, već bi neminovno dovelo do urušavanja javnog penzijskog sistema koji je jedan od glavnih evropskih društvenih tekovina tokom prethodnog vijeka”.

Ova upozorenja nijesu novost.  Težinu im daje to što dolaze sa relevantne adrese i što se vode  ozbiljnom analizom zvaničnih crnogorskih podataka. Za razliku od ekonomske politike tipa paf-paf koju demonstrira premijer. Istraživački papir nadopunjen je  iskustvima iz sličnih projekata drugih evropskih zemalja.

Iz objavljene analize saznajemo da ideje pretočene u program Evropa sad 1, uglavnom, nijesu nove. Vrlo sličan program razmatrala je Vlada Srbije 2010. godine (formirale su je DS, SPS, G-17+, SPO, premijer Mirko Cvetković) ali je od njega odustala “usljed nedostatka političke podrške za povećanje stope PDV-a”. Slično je i sa najavljenom Evropom sad 2. Samo što je to bure baruta neuporedivo veće. O čemu postoje sasvim jasni dokazi iz prakse zemalja koje su već kretale tim putem. Sada se, uglavnom, kaju.

Autori Papira upozoravaju kako Evropa sad 1 “nije dovela do osjetnijeg smanjenja troškova rada niti do povećanja konkurentnosti crnogorske privrede”. Dobro je to što je  uzrokovala povećanje životnog standarda “putem nominalnog povećanja neto zarada (postojećih) radnika”, a cijena toga je problem smanjenja budžetskih prihoda. Njega u ovom trenutku ne primjećujemo zbog uticaja spoljnih faktora (globalna inflacija, platežno sposobni imigranti koje ovdje vodimo kao turiste).

To se može riješiti. “Relativno benignim povećanjem stope PDV za par procenata moguće je otkloniti eventualni budžetski manjak u budućnosti. Na ovaj način Crna Gora bi očuvala konkurentan poreski sistem, a rezultati poreske reforme (Evropa sad 1) bi se mogli pozitivno ocijeniti, uprkos neodgovornom planiranju”, zaključuju u dokumentu FSS.

Po njima, mnogo veći problem je mogućnost da vlast i građani u Crnoj Gori, zaslijepljeni tim uspjehom krenu u najavljeno ukidanje doprinosa za penziono osiguranje, očekujući sličan ishod. Uz još veće benefite (obećani rast zarada i penzija).

“Pripisivanje snažne poreske naplate reformi iz 2022. godine, i naročito ekstrapoliranje ovih rezultata na eventualno ukidanje doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje – bilo bi krajnje rizično i neodgovorno”, upozoravaju autori dokumenta naglašavajući da to ne bi bio samo problem države, odnosno, javnih finansija. “Ništa manje važan aspekt eventualnog ukidanja penzijskih doprinosa je neizostavno ukidanje javnog penzijskog sistema koji predstavlja integralni dio modernih evropskih društava tokom prethodnih 100 godina”.

U dokumentu se potom navodi da bi se postojeći penzioni sistem baziran na principu međugeneracijske solidarnosti “nedvosmisleno urušio”, onako kako se to dogodilo u Čileu nakon “drakonske privatizacije” penzijskog sistema iz 1981. godine. “Ovakve radikalne i kontroverzne reforme su listom odbačene u svim državama Zapadne Evrope, dok su iskustva drugog penzijskog stuba iz Istočne Evrope veoma negativna i navode sve više osiguranika, ili država u celini, da se vraćaju u okrilje javnog penzijskog sistema.”

Takvu grešku, smatraju analitičari Fiskalnog savjeta Srbije, bilo bi jako teško ispraviti. “U ovom slučaju, čak ni postojanje odlučne političke volje za povećanjem stope poreza na dodatnu vrednost ne bi bilo dovoljno da se nadomesti ovako veliki gubitak prihoda.”

To su samo najkraći izvodi iz dokumenta koji bi morali iščitati s velikom pažnjom. I pažljivo čuti eventualne kontraargumente vlade i vladajuće većine u parlamentu, bez čije saglasnosti ne može doći do promjene postojećeg penzionog sistema.

Nažalost, uz rijetke izuzetke, nijesmo bili u prilici da čujemo šta o pitanju koje, vjerovatno, predstavlja najveći društveni izazov nakon referendum 2006, misli akademska zajednica u Crnoj Gori.

CANU i Univerzitet Crne Gore ćute. Fiskalni savjet još nemamo, iako obaveza njegovog formiranja stoji već pred četvrtom vladom i trećim sazivom parlamenta. Vlast ima prečeg posla. Ili se plaše onoga što bi mogli čuti o svojim planovima?

Tri ne Evrope sad 1

Možemo ocijeniti da je reformski plan Evropa sad 1 bio netransparentan, nekonzistentan i nekredibilan, smatraju autori Istraživačkog papira Altiparmakov, Snežana Ugrinov i Ivan Lakićević. I objašnjavaju:

Netransparentnost se ogleda u tome da predlagači nisu jasno iskazali pojedinačne troškove tri ključne reformske mjere (ukidanje doprinosa za zdravstvo, uvođenje neoporezivog cenzusa, povećanje minimalne zarade) već su samo prikazali zbirni neto gubitak prihoda (zajedno sa očekivanim povećanjem prihoda) koji tvrde da će biti smanjenje budžetskih prihoda za 125 miliona eura. Međutim, ovako agregiran zbirni prikaz ne omogućava provjeru realističnosti pojedinačnih stavki i ostavlja sumnju da je stvarni gubitak prihoda potcijenjen jer je samo naplata doprinosa za zdravstvo iznosila 180 miliona u 2021. godini.

Nekonzistentnost možemo uočiti pokušajem da se trajni gubitak poreskih prihoda djelimično pokrije planiranim prihodima od reprograma poreskih dugovanja. Međutim, poreski reprogrami predstavljaju (u najboljem slučaju) jednokratan izvor prihoda i ne mogu se koristiti za pokrivanje trajnog smanjenje poreza.

Nekredibilnost reformskog plana se ogleda u izostanku tzv. čvrstih mjera poreske politike u vidu povećanja relevantnih poreskih stopa. U odsustvu povećanja PDV stope, koja jedina predstavlja dovoljno izdašan izvor prihoda, Vladi Crne Gore ostale su na raspolaganju samo skromne mogućnosti za povećanje akciza i uvođenje progresivnog oporezivanja dobiti za velika preduzeća. Preostale mjere zapravo predstavljaju optimistična očekivanja efikasnije borbe protiv sive ekonomije.