Lazarevdan je, a gosta nigdje. E, da mi je neko reko da ću i ovo dočekati, ne bih mu vjerovala. I bombe kad su padale, slavu smo slavili – počinje priču Nada Gačević iz Ranča, sela između dva granična punkta, između Srbije i Crne Gore, što bi se reklo na ničijoj i svačijoj zemlji.

Gazda Mileta Gačević i žena mu Nada zapalili slavsku svijeću, postavili sto, svačega tu ima, pomalo. I sjeli, Bogu da se pomole, pa će sa sinom Darkom i kolač da slome. Bar je okađen, uspjelo se nekako u crkvu u Pljevljima, pa po korona pravilima…

Ne mogu da vjerujem da smo sami, a Lazarevdan. U dobra stara vremena još od sinoć bi kuća bila puna, pa bi se i osvanulo uz pjesmu. Dođu kumovi, rođaci, prijatelji… Ali, šta da se radi. Tako je kako je. I za ovo malo hrane i pića što spremismo, zahvalni smo srpskoj policiji. Došli ljudi kod nas kući, uzeli spisak i pare, otišli, kupili šta treba i donijeli nam. Hvala im do neba. Mi u Srbiju, u Prijepolje ne možemo, zatvoren prelaz Jabuka. A u Pljevljima, gdje još možemo preko prelaza Ranče, gužve, redovi, brašna često nema… Otud da nam uđe niko ne može, vratili nedavno jednu rođaku, pošla u rodnu kuću – kaže Mileta, koji gle kurioziteta ima crnogorsko državljanstvo, a Nada srpsko.

Ali, Gačevići još jedan razlog za slavlje imaju! Kad, nažalost, goste ne mogu da primaju, bar će na miru da proslave 30 godina braka.

Bijahu Cvijeti kad nam bi svadba. I evo, trideset godina kasnije, sjedimo u jeku epidemije koronavirusa, i nazdravljamo. Ali, nema veze. Najvažnije je da smo živi i zdravi. I da narod ostane živ i zdrav. I ovo će proći, zvaće se juče. Srećna slava svima koji slave – Nada će, a Mileta dodaje:

Živi i zdravi bili, pa dogodine opet pjevali!