Nijesmo imali žute, narandžaste i crvene meteo alarme. Snijeg i led nijesu morali da trpe sumnju i kritike. Zima bi došla u decembru. Stigla bi rano i sigurno. Kao po nekom višem redu. Kao kad kompozitor piše simfoniju poštovala je pravila. Poštovala je čovjeka. Gdje se izgubila zima?

Filozof i stočar

Znate li onu priču o filozofu i švajcarskom stočaru? Danima je padala gusta kiša. Poslije tri sedmice, mudrac stoji na tremu i razgovara sa seljakom koji u pansion donosi svježe mlijeko.

Pita ga: „Do kada će ovo da pada?“

Seljak mirno kaže: „Do večeras, gospodine. Ako potraje još jedan dan i noć, izliće se potok na kojem imam vodenicu. To se nikada nije desilo.“
I stala je kiša.

Četrdeset godina prođe kao tren. Da me ne neka vremenska mašina vrati u Straševinu 1985. i da pitam nekog starca kad stiže studen i prvi snijeg, ispalio bi kao iz topa:

„Dvades’ devetog novembra.“
„Kako znaš?“
„Do tad’ moramo potuć’ ovu krmad!“

Mi nijesmo imali svinjokolj. Mi smo morali potuć’ krmad. Prve pahulje hvatale su se za grane starog oraha i za tiglu koritaču. Tigla je isto što i crijep, ali je tigla nešto drugo. Nije crijep — no je tigla! I tačka!

Mogao si se osloniti na kalendar. Decembar je bio decembar. Januar je bio januar. Mogao si se osloniti i na ljude. Malo više nego danas. Napredak. Solidarnost. Sloboda. Ljudi su služili idejama, a ne ideje ljudima. Čak i zimi.

Djeca su rasla brže nego zidovi novih kuća, ali su stare kuće bile pune djece.

Ništa nijesmo znali o ljudskim pravima, ali poštovanje čovjeka nije bilo nešto oko čega se može pregovarati.

Ako je zima, kad bi se na Straševinu spustio mrak, po kućama bi se palili mali okrugli lusteri. Kugle. S tablom šaha pod pazuhom ili špilom karata umotanim u gumicu, komšija bi vam banuo u kuću. Djeca bi to iskoristila da istrče u dvorište i zaviju posljednje grudve za taj dan, a odrasli bi sjedali za sto s kariranim stolnjakom.

Točila se loza ili konak Zvečevo i igrao fircik. Znao si da će večer biti duga i topla.

U gradu su kuvali vino s karanfilčićima. Taj se miris hvatao za zidove, kratko, bez prava na vječnost. To pravo za sebe je rezervisao samo kuvan kupus.

Falilo je mnogo čega, ali imali su ljudi dovoljno snijega pod stopalima da se okliznu na ledenoj ploči dana i dovoljno vremena da komšiji pokucaju na vrata i razgovaraju bez žurbe. Zime su bile studene, a ljudi topli.

Četrdeset godina

Zima je najprije počela stizati kasnije. Najprije nekoliko dana. Onda nekoliko sedmica. A kod nas je „nedjelja“ bila i nedjelja, i sedmica, i kalendarski pojam.

Na kraju smo je čekali čitav decembar, a sniježna zima nije došla. Krmad bi pobili po starom običaju, ali smo meso, umjeto da ga penjemo na petar, trpali u zamrzivače. Obodin. 450 litara zapremine. Simbol epohe! Trošio je struju kao elektrolučna peć ali ko za to mari…

Kroz sve te godine, polako i neprimjetno, zima se izgubila. Danas je zima veliki događaj. Dešava se negdje daleko. Ljudi obilaze kuglu zemaljsku da bi je vidjeli.Idu sve dalje.

Mi smo smo uvrijedili zimu. Gledala nas je kako zatvaramo vrata jedni pred drugima, kako se sve rjeđe smijemo, kako se pozdravljamo bez zastajanja. Vidjela je kako smo lijepe dopisnice, koje smo danima razgledali kad bi stigle iz daleka, zamijenili porukama koje sa displeja nestanu za nekoliko sekundi. I otišla je.

Ostavila nas je bez guste tišine koja se čuje samo kad pada snijeg. Ostavila nas je bez modrih prstiju i sjenke grada, bez prozora zalivenih ledom, bez onog dubokog daha koji se vidi.

Danas je zima samo upozorenje. Crveni meteo alarm. Našoj djeci pahulja je strašan zmaj koji blokira auto-puteve u Americi. Oni bi u decembru u Zanzibar. Januar je najljepši u Dominikanskoj Republici.

San

Sanjao sam sinoć jednu Rišnjanku. Starica je sjedjela za stolom u kuhinji našeg komšije Mileteb Varajića, ispunjenoj mirisom karanfilčića. Iz džepa na traverši izvukla je malu kutiju. Otvorila je. Anzis karte. Tako je zvala dopisnice. Imala je novogodišnje, božićne, uskršnje.

Napisala je čestitku. Prvu koju sam vidio poslije četrdeset godina. Papir smeđ, mastilo razliveno. Predala mi je i zamolila da je ubacim u poštanski sandučić njezine prijateljice iz mladosti.

Ubacio sam je u metalni sandučić, onaj na fasadi naše stare pošte. I tad sam se probudio.

Taj san je znakovit. Vjerujem da se zima polako i oprezno vraća kući. Provjerava da li je iko još želi. Jer zima se nije izgubila. Samo je otišla tamo gdje ljudi još čuvaju nešto što bi htjeli pokloniti drugima. Zima je tamo gdje se čestitke pišu mastilom.

Zima je tamo gdje se zvono na vratima još uvijek oglašava zbog komšije, ne zbog kurira koji donosi plavu kovertu ili pošiljku s TEMU-a.

Sniježna zima je tamo gdje špil karata čeka ruke koje ga znaju držati. Tamo gdje čovjek, kad ugleda čovjeka, ultimativno utiša telefon.

Pa mislim, možda se zima vraća po jednu pahulju kad god neko predloži komšijama da odigraju fircik. Možda snijeg pada sekund duže kad neko pošalje pravu dopisnicu, s pravim slovima, na pravu adresu. Sve smo pogrešno razumjeli.

Prvo smo šporete „Milan Blagojević“ zamijenili kamin-pećima „Prity“. Onda smo izbacili kamin-peći i instalirali inverterske klime. Poslije smo smislili toplotne pumpe.

I nijesmo se ugrijali. Nema sniježne zime, ali nasu sred ove tople hvata studen. Znate, zima nikad nije bila hladnoća koja kidiše s polja. Studen je hladnoća među ljudima.

Kad se među nama ugasi toplota — pahulje više nijesu važne. Taj pravac je jasan i neizbježan.