Foto: Facebook,GSSCG –

„Nikada neku planinu ne bih okarakterisao kao opasnu, jer opasnost stvaramo mi. Planina je takva kakva jeste, a mi smo ti koji su manje spremni ili nespremni da uđu u priču i kontrolišu opasnost svojim znanjem, iskustvom, opremom.“ Baš tim riječima Željko Loncović, načelnik Gorske službe spašavanja Crne Gore (GSSCG), prenosi nam izazove crnogorskog krša.

On u razgovoru za portal Dnevno poručuje da su od početka sezone imali osam uspješnih akcija u kojima je spašeno 16 osoba, te da se u čak 99 odsto radi o stranim državljanima koji su ostali zaglavljeni ili izgubljeni na planini.

„Taj problem nemamo samo mi već sve planinske zemlje. Dešavaju se isti problemi i u okruženju – Sloveniji, Hrvatskoj. Stranci borave i kod njih i ponašaju se na isti način kao kod nas“, kaže Loncović.

Podsjeća i da su nakon dugogodišnjih analiza došli do zaključka da su tri glavna uzroka nezgoda na planinama i to: neznanje, neozbiljnost i nepažnja.

„Imate ljude koji ne znaju ništa o planini. Odu grlom u jagode, a što ih snađe – snašlo je. Druga kategorija su ljudi koji znaju neka pravila o planini ali ih ne poštuju, kao na primjer da umjesto hodanja markiranim stazama traže svoje alternative. Znaju i da se za planinu koriste posebna obuća i opema, a oni idu u papučama. Svjesno, uslovno rečeno, krše pravila. I treće je nepažnja. Kad se ljudi popnu na neki vrh oni budu na psihofizičkom minimumu. I tada je nepažnja najčešći uzrok nekog problema“, pojašnjava Loncović.

Naime, prije nekoliko dana javnost je upoznata sa slučajem državljanke Izraela koja je sa Durmitora poslala poziv u pomoć, a potom napustila lokaciju i vratila se na Žabljak.

Loncović podsjeća da napuštanje lokacije ekipi spasilaca pravi problem, no da to zapravo i nije jedino što im se dešavalo.

„Konkretno napuštanje lokacije kada se pošalje poziv za pomoć je problem jer se naslijepo igramo potrage. Pogotovo ovoga puta. To se dešvalo i ranije, ali obično smo bili u kontaktu telefonom sa tim ljudima pa su, kada se opomenu da su promijenili lokaciju, mogli da pošalju novu. Ali njoj nije radio telefon, pa je to bio problem. Ona kaže da je vidjela i čula pištaljku i vidjela lampe, i znala je da je traže, ali je bila daleko da im se javi. Što znači da je davno napustila mjesto odakle je poslala poziv. Ali veći problem je bio odakle ona sama u osam sati uveče na jednom od većih vrhova Durmitora. Javila se da se nalazi na vrhu Velikog Međeda, pa je krenula po noći bez neke posebne opreme da se spušta jednom zahtjevnom stazom gdje je bilo i stradanja. Onda se zaglavila i poslala poziv. Dakle, mnogo je veće pitanje odakle ona u to doba na Durmitoru“, iskren je Loncović.

Dešava im se, kaže, i da im ljudi kojima je potrebna pomoć pošalju pogrešnu lokaciju.

„Skoro se desilo to pa su ljudi s kraja Durmitora išli na drugi kraj po noći, po lošem vremenu. A to je proces. Izaziva mnogo napora, odricanja ekipe koja je na terenu“, navodi za Dnevno Loncović.

Upitan kako stati na kraj tim situacijama, te da li postoji šansa za uvođenjem neke kaznene politike, ili pak naplaćivanjem usluga spašavanja turistima, kaže: „Gorska služba spašavanja od 63 godine radi na principu volonterizma, i za 60 godina nikada nije nikome ispostvila račun i naplatila akciju spašavanja. I ubuduće će to mislim funkcionisati na taj način. Druga je piča da li uvesti neku kaznenu politiku gdje bi se odredile kazne za neke prekršaje koji su doveli do određene intervencije… A ta kaznena politika da bude u cilju preventive ili odvraćanja, ali mislim da je i to na dugom štapu.“

Podsjeća i da zemlje u okruženju funkcionišu na sličan način i suočavaju se sa sličnim problemima.

„Hrvatska je 2006. izglasala zakon o GSS kojim su precizno definisana ovlašćenja Gorske službe. Definisane su čak i neke kazne ako se neko ogriješi o pojedina pravila. Što se nas tiče, nijedna preporuka GSS nije obavezujuća. Dešavalo nam da sretnemo ljude, da ih opomenemo da nijesu opemljeni, da ne idu takvi. Oni jednostavno nastave put i poslije tri, četiri sata traže pomoć. I ti isti ljudi koji su ih opomenuli idu da ih spašavaju“, dodaje Loncović za naš portal.

On navodi da su sve akcije spašavanja na svoj način karakteristične i zahtjevne, ali zasad imaju dovoljno ljudstva spremnog da odgovori izazovima.

„Na svaki poziv odgovaramo. Uvijek se naravno trudimo da taj kadrovski potencijal podignemo na što veći nivo, da budu novi ljudi u službi, da preuzimaju primat…“, kaže naš sagovornik.

Za kraj razgovora poručuje da uvijek imamo na umu da je planina jedna sasvim drugačija sredina koja zahtijeva drugačije navike, način kretanja i generalno ponašanja…

„Planinu moramo shvatiti ozbiljno. Pažljivo moramo planirati i izabrati određenu maršrutu koja je adekvatna našim psihofizičkim i tehničkim mogućnostima. Znati kolika je visinska razlika, sve pregledati, pripremiti se za to, kosultovati se oko vremenskih uslova, uzeti potrebnu opremu, poraniti i krenuti u akciju. Tada se ovakve situacije ili ne bi dešavale, ili bi se dešavale u mnogo manjem slučaju nego sada“, zaključuje Loncović za naš portal.