ada čovjek shvati da nije dovoljan sam sebi, već da mora znati cijeniti moć koju ima u svojim rukama – da pomogne ljudski, onako od srca.

I uvijek takve priče iz društva podstaknu kod nas posebne emocije, i vrate nas na ono pređašnje, da je čovjek čovjeku najbolji prijatelj.

A kada se spašava život, to je neprocjenjivo.

Zato se rado sjećamo, i podsjećamo, humanog čina Nikšićanke Nine Vojinović, koja je se prije dvije godine odlučila na nesvakidašnji potez – svom sugrađaninu Iliji Bulajiću donirala je bubreg.

Sada kada se osvrne na taj period, Nina u razgovoru za na portal otkriva da joj je jedini cilj bio da pomogne Iliji, kako bi što prije nastavio sa normalnim životom.

„Ja sam razmišljala samo o jednom, a to je da što prije pomognem Iliji kako bi nastavio normalan život. Nijesam razmišljala o tome koliko će se daleko čuti naša priča. Ilija je bio taj koji je želio da pričamo našu priču ne da bi sebe promovisali, već da bi neko slijedio naš primjer. I taj način se ispostavio ispravan. Uslijedilo je nekoliko transplatacija u kojima smo bili spona između primaoca i davaoca“, ističe Vojinović za Kolektiv.me.

I nizali su se tada naslovi u štampi, kako u domaćoj tako i u regionalnoj.

Foto: privatna arhiva

Svi su željeli što više da saznaju o potezu Nikšićanke, koji su sa pravom nazvali herojskim. Međutim, naša sagovornica sa tim nije saglasna, jer je bila svjesna da samo želi da pomogne, a sve drugo u to trenutku nije bilo važno.

Svoj potez ne smatra čudom.

„Svoj gest ne smatram čudom, herojstvom, već sasvim normalnim postupkom koji je doveo do toga da jedan mladi život nastavi da teče normalno“.

A Iliju prije toga nije poznavala.

Za zdravstvene probleme svog sugrađanina je čula od drugarice, i odmah je bila spremna da pomogne. Nakon dobrih nalaza i saznanja da je kompatibilan davalac, uslijedilo je putovanje u Tursku. To je značilo da će Nina biti odvojena i od svoje ćerke, ali nije željela da odustane od svog nauma.

Danas je ćerkin heroj.

„U početku se moja majka, kao što bi i svaka zbog straha kako će sve proći, brinula za mene. Bila je tu u svakom trenutku. Ipak, sve te priče, medijski članci najveći utisak ostavili su na moju ćerku Ivu. Teško joj je palo odvajanje od mene na skoro mjesec dana, bila je zbunjena šta se to dešava. Danas, nakon dvije godine kada je i odraslije i neke stvari razumije, kaže da sam ja njen heroj i da je ponosna i srećna što sam baš ja njena majka“.

Foto: privatna arhiva

Ipak, ovo nije jedini humani čin Nikšićanke.

Prije pet godina je počela njena humana misija, koja je iznjedrila NVO „Izvor života“, koja je postala sinonim za sjajne akcije koje imaju jedan cilj – pomoći najugroženijim kategorijama društva danas.

Nina je i osnivač Narodne kuhinje, gdje se svakodnevno priprema preko 300 obroka, što je posebno došlo do izražaja tokom pandemije koronavirusa. Tu su i brojne druge humanitarne akcije, koje je i društvo prepoznalo, pa je Nina između ostalog i dobitnica povelje grada Nikšića.

Na svako priznanje je,ističe, ponosna, ali najveća nagrada joj je što je Ilija danas zdrav momak.

„Na svaku nagradu koju sam dobila zbog ovog gesta neizmjerno sam zahvalna, međutim najljepša nagrada koju nosim u srcu je to što je Ilija danas zdrav momak. Nema ljepše nagrade od te kad znate da ste nekom pomogli bilo kako u životu, posebno kada znate da neko zahvaljujući vama živi. Ja sam se i prije transplatacije bavila humanitarnim radom i sa malim Kristijanom Radulovićem koji je bio korisnik Fondacije „Budi Human“. Kristijan mi je dao i snagu za sve ono što danas radim. Tako da što bi rekao Kristijan, mi smo navikli na medije, i ništa mi nije bilo nejasno na tom polju. Trudila sam se da javnosti odgovorim na sva postavljena pitanja. Isto se i trudim danas. Iliji sam bubreg donirala da bih mu pomogla, i ni ja ni on nijesmo očekivali toliko priča o tome“, dodaje humana Nikšićanka.

A pitanje sa početka teksta, dopunićemo još jednom nedoumicom – koliko smo danas kao ljudi izgubili humanost u sebi, da li su nam nova vremena donijela i neke nove vrijednosti?

Naša sagovornica nema dilemu.

„Ja ne mislim da smo izgubili humanost. Kroz humanitarni rad kojim se bavim, vidim da u ljudima ima mnogo humanosti. Nakon naše transplatacije urađene su još dvije, Anđela Lukačević je donirala kožu svom drugu. Sve ove priče su barem mislim na neki način probudile svijest kod ljudi o humanosti. Mi smo ljudi velikog srca. I volimo pomoći kada je neko u nevolji. Naš narod je prepoznatljiv po tome i nadam se da će humanost uvijek biti bitna crta naše ličnosti“, zaključila je Nina Vojinović.