Tekstilna industrija je odgovorna za 10 odsto ukupnih emisija ugljen-dioksida. Ne zna se koliko se tačno odjevnih predmeta proizvede godišnje. Samim tim, niko ne zna koliko odjeće koja se ne proda završi na deponiji ili bude uništeno. Stručnjaci kažu da rješavanje problema tekstilnog otpada zahtijeva radikalne promjene u proizvodnji i zakonodavstvu.

Dostupni podaci nagovještavaju da se svake godine napravi između 80 i 150 milijardi odjevnih predmeta. Između 10 i 40 odsto se ne proda. Dakle, moglo bi biti osam milijardi ili 60 milijardi viška odjevnih predmeta godišnje.

Or Foundation, dobrotvorna organizacija za zaštitu životne sredine sa sjedištem u Gani, pokrenula je kampanju Speak Volumes, koja poziva brendove da otkriju koliko su komada odjeće napravili 2022. godine.

Do sada su učestvovala 32 mala i srednja preduzeća. Britanski brend Lucy and Yak proizveo je 760.951 komada, znatno više nego drugi. Na dnu tabele je škotski brend Mlambo, samo 100 artikala. To je daleko od milijardi odjevnih predmeta koje proizvode najveći modni igrači. Međutim, nijedan nije učestvovao u kampanji.

O hiperprodukciji govori i podatak da Zara, jedan od najpoznatijih brendova brze mode, može da dizajnira, proizvede i isporuči novi komad odjeće za samo dvije nedelje.

Zašto brendovi ne vole da otkriju koliko imaju neprodatih proizvoda

Broj neprodatih komada odjeće je „prljava tajna ove industrije,“ kaže strateg za cirkularnu ekonomiju i održivost Fransoa Suše, a prenosi Gardijan. „Vjerovatno će doći do velike negativne reakcije u javnosti kada ljudi shvate koliko proizvoda nije prodato“, rekao je.

Prekomjerna proizvodnja posljedica je ekonomije obima. Ekonomija obima je smanjenje prosječnih troškova (troškova po jedinici proizvoda) pri povećanju obima proizvodnje.

Takođe, brendovi se plaše da će propustiti priliku za plasman, tako da uvijek naručuju previše, a ne premalo, dodao je Suše.

Dalje, odjeća u razvijenim zemljama sve češće posmatra kao predmet za jednokratnu upotrebu, te već nakon prvog nošenja završi u smeću.

Prekomjerna ponuda je podjednako velik problem kao prekomjerna proizvodnja. Brendovi generišu potražnju za novim komadima neprestanim marketingom na društvenim mrežama, ciljanim digitalnim oglasima, imejl kampanjama i gotovo svakodnevnim popustima i promocijama.

Prema analizi Business Insidera, modna industrija je odgovorna za 10 odsto globalnih emisija ugljenika. Prema istraživačkom centru za održivost Hot or Cool Institute, modna industrija će morati da najkasnije 2030. prepolovi svoje emisije gasova sa efektom staklene bašte s nivoa izmjerenog 2018. ukoliko želi da doprinese cilju iz Pariskog sporazuma da se porast temperature s predindustrijskog nivoa ograniči na 1,5 stepena Celzijusa.

Međutim, emisije modne industrije će se ovim tempom udvostručiti u narednih 10 godina, kažu stručnjaci.

Brendovi ne znaju šta je hiperprodukcija odjeće

Rezultati nedavnog istraživanja neprofitne organizacije za održivost u sektoru mode GFA (Global Fashion Agenda) pokazali su da 78 odsto brendova namjerava da umanje hiperprodukciju.

Direktorka za održivost GFA Holi Siret kaže da je glavna prepreka to što brendovi ne razumiju ovo pitanje.

Hiperprodukcija je kada kompanije kupe ili proizvedu više jedinica nego što mogu da prodaju, a zatim taj višak prodaju uz popust, preprodaju drugim stranama ili potencijalno unište, objasnila je. „Povratna informacija koju smo dobili je da naša definicija nije dovoljno konkretna“, otkrila je Siret.

Pregovarači iz Evropskog parlamenta i Savjeta Evropske unije (njega čine nadležni ministari iz država članica) postigli su preliminarni dogovor da zabrane velikim kompanijama, prvenstveno maloprodajnim lancima, da uništavaju neprodatu odjeću i obuću.

Da bi se obuzdale stope proizvodnje i potrošnje, u Evropi što prije moraju biti uvedeni mehanizmi proširene odgovornosti proizvođača, tvrde Suše i Siret.

Predložena je taksa od 0,06 evra po artiklu, kao da se proizvođači obavežu da doprinesu upravljanju tekstilnim otpadom kroz inicijative kao što su recikliranje tekstila, ponovno korištenje, iznajmljivanje, preprodaja i popravka.

Suše vjeruje da namet mora biti mnogo veći da bi rezultirao značajnim smanjenjem proizvodnje.

Uticaj brze mode na životnu sredinu

Uticaj brze mode na životnu sredinu uključuje iscrpljivanje resursa i emisije gasova sa efektom staklene bašte. U proizvodnji tekstila se troše velike količine vode, a potrebne su i ogromne površine za uzgoj pamuka i drugih biljaka za sirovine.

Za proizvodnju jedne pamučne košulje potrebno je 2.700 litara vode. Procijenjuje se da tekstilna industrija, pogotovo bojenje i završna obrada, uzrokuje 20 odsto globalnog zagađenja vode.

Brendovi koriste sintetička vlakna poput poliestera, najlona i akrila, kojima treba 200 i više godina da se raspadnu, pri čemu se oslobađa metan, gas čiji je efekat staklene bašte jači nego ugljen-dioksida. Čak 35 odsto mikroplastike u okeanu dolazi od pranja sintetičkog tekstila.