Trideset godina nakon završetka ratova u državama bivše Jugoslavije postoji alarmantan trend etnonacionalističkog diskursa, negiranja zločina i istorijskog revizionizma uz naročito zabrinjavajuće odobravanje od strane nacionalističkih političara na najvišem nivou, navodi se u izvještaju komesarke Savjeta Evrope za ljudska prava, Dunje Mijatović.

„To je naročito izraženo u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali takođe i na Kosovu gdje su vlasti do sada imale jednostrani pristup suočavanju sa prošlošću. Taj trend je posljednjih godina zabilježen i u Crnoj Gori“, ističe Mijatović u izvještaju naslovljenom „Suočavanje sa prošlošću za bolju budućnost – put do pravde, mira i društvene kohezije u regionu bivše Jugoslavije“.

U tematskom izvještaju komesarke, u kojem stoji „da se pomirenje i društvena kohezija u regionu i dalje čine dalekim“ do te mjere „da djeluje da je i mir ugrožen“, ističe se da je prošlost izvor razdora unutar i među zemljama u regionu. „To stvara klimu mržnje i podjele, što se odražava kroz jasno dokumentovano povećanje prisustva govora mržnje, međuetničkog nasilja i netolerancije“.

U dijelu izvještaja u kojem identifikuje ključne trendove i faktore koji podrivaju napore suočavanja sa prošlošću Mijatović ističe da pored političara u istorijskom revizionizmu i pokušaju legitimizacije ratnih zločina učestvuju i pojedine vjerske vođe, javne ličnosti i istoričari. Takođe određeni mediji i društvene mreže doprinose širenju ideologija usmjerenih ka podjeli i negiranju zločina. „Negativan odnos nekih medija prema tranzicijskoj pravdi odraz je širih izazova koji ugrožavaju medijsku slobodu i etično, profesionalno novinarstvo u regionu“, stoji u izvještaju.

Mijatović je ova zapažanja potkrijepila podacima iz Izvještaja o negiranju genocida u Srebrenici za 2022. godinu u kojem se navodi da su javne ličnosti i javni zvaničnici najaktiviniji u negiranju genocida i da je došlo do rasta takve prakse u odnosu na period 2020-2021. Upotrebom kvantitativne analize, tokom perioda od maja 2021. do maja 2022. u medijima i javnom prostoru u BiH i susjednim zemljama zabilježena su 693 slučaja negiranja genocida. Prema analizi većina je zabilježena u Srbiji (476), nakon čega slijedi BiH (176, od čega 175 u Republici Srpskoj), a 27 slučajeva je zabilježeno u Crnoj Gori. Mediji predstavljaju drugi sektor nakon politike u kojem je zabilježen najveći broj incidenata negiranja genocida.

Među 20 medija koji su najviše propagirali sadržaj negiranja genocida njih 14 je u Srbiji, pet u Republici Srpskoj i jedan u Crnoj Gori.

Mijatović u izvještaju upozorava i na značajan faktor rizika koji u regionu predstavljaju ekstremne desničarske nacionalističke grupe koje otvoreno pozivaju na mržnju protiv drugih etničkih, vjerskih i manjinskih grupa.

„Grafiti, spomenici i parade na kojima su izloženi simboli etnonacionalizma ostaju razlog za zabrinutost u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj“ budući da „doprinose normalizaciji desničarskih ekstremističkih ideologija u javnom prostoru“.

Aktivnosti desničarskih grupa su često povezane sa javnim događajima, poput koncerata i sportskih događaja, a Mijatović kao primjer navodi da su u maju ove godine crnogorski tužioci otvorili istragu nakon što su fudbalski navijači skandirali nacionalistički slogan u kojem se slavi genocid u Srebrenici. Podgoričko tužilaštvo je u međuvremenu odbacilo krivičnu prijavu protiv navijača.

U izvještaju se pominju i drugi nasilni incidenti, uključujući i činove vandalizma protiv vjerskih objekata poput crkve Svetog Nikole u Kotoru, Cetinjskog manastira 2021, kao i uvredljive grafite na Hadži Ismailovoj džamiji u Nikšiću iste godine, što je naišlo na osudu vlade, NVO sektora i drugih vjerskih grupa.

Budući da oni koji šire mržnju i podjele često tvrde da postupaju u skladu sa slobodom izražavanja, Mijatović ističe da je neophodno uzeti u obzir pojedinačne okolnosti svakog slučaja, kao što su lokalni uslovi, istorija, kulturne i političke tenzije. S obzirom na nestabilan kontekst u regionu, komesarka smatra da je neophodno da se negiranje genocida i ratnih zločina inkriminiše kao teški oblik govora mržnje.

„Kontekst u mnogim slučajevima u regionu izaziva podjele i nestabilnost, što povećava rizik da će slučajevi netolerantnog govora dovesti do stvarnog nasilja u životu“, stoji u izvještaju.

Takođe se navodi da je zaštitinik ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori u više navrata naglasio da bi bolje bilo da se slučajevi govora mržnje procesuiraju u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije umjesto Zakona o javnom redu i miru, budući da se tu ne radi o remećenju javnog reda već o diskiminaciji „drugih“.

Tamo gdje negatori moraju snositi odgovornost za svoje postupke, djeluje da je negiranje više pod kontrolom, ističe Mijatović i kao primjer navodi bivšeg crnogorskog ministra pravde Vladimira Leposavića koji je 2021. godine smijenjen sa dužnosti nakon što je otvoreno „negirao sudski utvrđene činjenice o genocidu u Srebrenici i osporio rad Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde“. Iste godine Skupština Crne Gore usvojila je rezoluciju kojom priznaje genocid u Srebrenici, osuđujući negiranje i pozivajući vladu da 11. jul proglasi za Dan sjećanja.

Komesarka kao značajan primjer navodi i zajedničko prisustvo šefova diplomatije Hrvatske i Crne Gore u oktobru 2021. povodom 30. godišnjice od otvaranja logora Morinj u Crnoj Gori u kojem su stotine hrvatskih ratnih zatvorenika zatvarane i mučene. Obojica ministara su priznala patnju žrtava i pozvala na pomirenje.

Oba slučaja, koja komesarka navodi kao pozitivne primjere, u crnogorskoj javnosti su izazvala žestoku polemiku.

Trenutna klima negiranja ratnih zločina i glorifikovanja ratnih zločinaca nepovoljna је za efektivno utvrđivanje odgovornosti na državnom nivou, navodi se u izvještaju i ističe da državni tužioci nijesu proaktivni i često vode samo predmete koji se prosljeđuju iz drugih zemalja, protiv niskorangiranih izvršilaca, ili protiv izvršilaca koji su pripadnici „drugih“ etničkih grupa.

Prema izvještajima, „tužilaštvo u Crnoj Gori je podiglo samo dvije optužnice u periodu između 2015. i 2023. godine, a oba slučaja proistekla su iz sudskih informacija primljenih iz treće zemlje, a ne iz istražnog rada pokrenutog od strane crnogorskog pravosudnog sistema“.

U izvještaju o napretku, Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove je izvijestio da je prenio tužiocima u Crnoj Gori istražni predmet koji se odnosi na petnaest osoba „za koje se vjeruje da su odgovorne za teške zločine, uključujući ubistvo, mučenje, seksualno ropstvo i silovanje“. Predmet se i dalje istražuje, navodi Mijatović.

Komesarka ističe doprinos i značajnu ulogu građanskog društva koje odlučno zagovara da državne vlasti poštuju svoje međunarodne obaveze vezane za ljudska prava u ovoj oblasti, često se uključujući u taj proces kada državne vlasti to ne čine.

„Nevladine organizacije poput Documenta u Hrvatskoj, Akcije za ljudska prava u Crnoj Gori i Fonda za humanitarno pravo u Srbiji i na Kosovu su revnosno pratili, komentarisali i nudili preporuke za unapređenje domaćih istraha i procesuiranje ratnih zločina“, navodi se u izvještaju.

Međutim, vlasti često pokušavaju da opstruiraju rad organizacija građanskog društva pod izgovorom „promovisanja vladavine prava i borbe protiv korupcije ili ekstremizma“. „U tom pogledu, branitelji ljudskih prava u Srbiji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji su prijavili iznenadne neočekivane finansijske revizije koje ometaju njihovo djelovanje“, navodi se u izvještaju.

U izvještaju se naglasak stavlja i na međugeneracijsku dimenziju suočavanja s prošlošću, uključujući ulogu mladih i značaj obrazovanja, nastave istorije i memorijalizacije. Mada postoji nekoliko inicijativa i projekata koji ulivaju nadu, poput projekata Nansen dijalog mreže u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, ističe se da su nasilni incidenti među mladim ljudima dokaz radikalizacije. U tom smislu situacija je ozbiljna u Hrvatskoj i Srbiji, dok su, mada manjeg intenziteta, zabilježeni i nasilni incidenti koji uključuju djecu i mlade u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji, navodi komesarka.

Ona takođe razmatra pouke za međunarodnu zajednicu, koje podvlače potrebu za dugoročnom, konzistentnom i dobro koordiniranom podrškom. Finansijska podrška, monitoring i preporuke, ali i politički pritisak, kao što je to bila politika Evropske unije kojom se podrška uslovljavala saradnjom s Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, igraju ključnu ulogu u osiguravanju procesa tranzicijske pravde. „Međutim, nedostaci u angažmanu međunarodne zajednice, pad odlučnosti do kojeg vremenom dolazi, davanje prednosti trenutnoj stabilnosti u odnosu na suočavanje s prošlošću, nekonzistentne poruke i pristup temeljen na kratkoročnim projektima smanjili su, između ostalog, i uticaj međunarodnih partnera. Ako će suočavanje s prošlošću ostvariti pomirenje i spriječiti nasilje u budućnosti, pouka iz regiona je da je neophodna podrška koja mora trajati duže od jedne generacije“.