Arslan (Asko) Sulejmanović, član Udruženje pljevljaka i prijatelja Pljevalja u BiH (Sarajevo) jutros se preselio na Ahiret. Obavjest o dženazi biće objavljena u toku dana ili sjutra. Porodica Sulejmanović je svojim bitisanjem u Pljevljima obilježila jedno lijepo vrijeme pljevaljske prošlosti.U znak sjećanja na Arslana Aska Sulejmanovića prenosimo članak o ovoj uglednoj pljevaljskoj porodici i njenim uvaženim članovima.

Pažnja, sklad, poštovanje i dostojanstvenost krase lica slavljenika. Mladolikost zrači iz smaragdno zelenih očiju Muzafere (69) a mudrost iz očiju Arslana- Aska (75) dok primaju čestitke djece, unučadi, rodbine i prijatelja koji su  19. novembra, u hotelu Gold, proslavili pet  decenija ljubavi, zajedničkog puta i stvaranja.

Iako od 1983. godine porodica Sulejmanović  živi u Sarajevu, njihova djeca Alem (49) i Džejran- Džekica (47), priredili su proslavu jubileja svojim roditeljima u rodnom gradu, gdje su proveli djetinjstvo i mladost. Sulejmanović imaju petoro unučadi od 24 do 14 godina. Dvoje  od sina – Iman i Hamza, koji žive u Sarajevu, i troje od kćerke – Filip, Andreas i Nikola, koji žive u Podgorici. U svečanoj sali, uz muziku i pjesmu, došlo je 60 gostiju  a slavljenike smo na pola sata odvojili da nam  ispričaju  kako su živjeli i gradili bračnu zajednicu.

– Nismo se mnogo gledali, valjda  nas je sudbina spojila, prisjeća se Muzafera koja je živjela u Askovom komšiluku. Njen otac Zaim Muslić, radioje  u centru grada – prodavnici obuće Orao, kasnije nazvanoj Beograd a Asko je radio kod oca, na današnjem Trgu 13. Jul – pored fontane, u Seferovoj poslastičarnic. Askov otac Sefer  se 1919. godine preselio u Pljevlja iz Prizrena i od tada je razvijao privatni posao, pa je u Pljevljima držao i po tri poslastičarnice – kupio je prvo radnju na Jaliji, držao pod kiriju radnju koja se zvala Non-stop a 1938. počeli su gradnju poslastičarnice u centru, pored fontane.

Poslastičarnica se u početku zvala Taslidža ali je posle rata taj naziv nekome smetao, kaže Asko, pa je narod nazvao kod Sefera.  U 1948. godine bila i nacionalizovana, da bi porodica uspjela da je povrati i radila je neprestano od 1965. do 1979. godine. Askova porodična linija po majci  Ajši je od Selmanovića, a nana od Čenigića. Usled nedostatka pencilina preminula su dva Askova brata i odrastao je sa pet sestara, od kojih samo jedna živi u Pljevljima – Fetka Kadić. Muzafera je rasla sa sestrom i bratom Murizom, koji živi u PV.

–  Živjela sam u zajednici sa svekrom i svekrvom, zaovama  i snahama, sa kojim sam bila kao da smo sestre. Sada se živi modernije, svako hoće da završi fakultet a kada dođu do para – na daju svoje slobode, hoće malo da prožive, priča Muzafera o slozi i međusobnom  pomaganju  koje  su bile snaga svake porodice.

-Zavladala je velika sebičnost danas. Ljudi samo sebe vole. Nekada  su se poštovali stariji ljudi a danas neki ne poštuju  ni roditelje, nadovezuje se Asko dodajući da su ranije ljudi mnogo radili i jedni druge pomagali.

Ranije je čitava šira porodica, ujaci, tetke, stričevi disala jednom dušom, kaže Muzafera kojoj je u vaspitanju djece jedino bilo važno da budu pošteni i dobri ljudi a nane su bile „zadužene“ za stožije vaspitanje.

-Strogoća nije vaspitanje. Nije vaspitanje u strogoći, nego u normalnom ponašanju da i djete osjeti da ga neko poštuje i cijeni. Da osjeti ljubav, da ga volite i onda tu nema problema. Negdje gdje je bilo strahopoštovanja- nije to bilo mjerilo da će djeca biti dobra. Postojala je razlika u vaspitanju naše djece i nas. Od smrti Tita došlo je do ogromnih promjena u životima svih i od tada je sve manje poštovanja starijih, kaže Asko priznajući da bi „poželio svakom djecu kao što su naša“.

Da bi čovjek slavio pet decenija ljubavi i imao uspješan brak potrebno je „da se malo popusti, iako se posvađaš, da ne legneš i ne zaspeš što nećeš propričati“, kaže Muzafera tvrdeći da brakovi lakše propadaju jer su „svakavi bezobrazluci na TV i  nema poštovanja kada je sve razgolićeno“.

– Uvijek jedno mora biti vatra, jedno vode. Osnovno je poštovanje. Ljubav se s godinama mijenja a poštovanje ostaje doživotno, kaže Muzafera dodajući „da su djeca i unučad zdravi i srećni a ja da živim dok mogu da se krećem, da nikog ne opteretimo i ne ometemo, jer sve smo doživjeli, imamo zlatnu djecu i unučad, i sve bi ponovo isto proživjeli“.

-Prohtjevi su danas porasli. Svi bi htjeli sve i odmah, ništa im nije dovoljno, traže stan, kola, zaseban život. U mladosti smo trčali za djecom i poslom, a danas supruga ima više vremena da me zafrkava, našalio se Asko. Od kada unučadima „ne trebaju“ za vođenje u školu često posjećuju bližu rodbinu i kćerku, po više sedmica.

Od kada je srušena Seferova poslastičarnica Asko je sa Višom spoljno-trgovinskom školom radio u pljevaljskom SIZ-u. Tada je Muzafera dobila posao u trgovini nekadašnjeg PTK u Sarajevu, i Asko je našao posao u Sarajevu, gdje su i penziju dočekali. Kažu da nisu imali velikih problema u životu.

Sve je išlo  svojim tokom. Porodica je jako lijepo živjela, kaže Asko dodajući da je bilo bolje dok su imali radnju, pa su mogli i kuću u Sarajevu da kupe. Rad u poslastičarnici bio je uhodan. Asko je bio majstor za kolače, Muzafera je bila kaže priučeni majstor, posluživala je goste. Kažu da ne znaju broja koliko su napravili šampita, tulumbi, baklava. Do početka sedamdesetih godina traženi su bili orjentalni-zaliveni kolači, boza, limunada, sladoled a posle su prevladale torte, koje su često naručivane.

Pljevljaci su voljeli slatko. Kada bi omladina dobila džeparac došla bi na kolače. U poslastičarnici su započinjale ljubavi i prerastale u brakove. Objekat je bio naspram pozorišta,  dolazili su glumci, članovi Volođe.

– U to vrijeme pljevaljski korzo bio je jedinstven korzo u bivšoj SFRJ. Najmarkantnija figura bio je Milivoje Kandić, krupan, nikad bez šešira od 19 i 30 do 21 sat šetao je svako veče. Predsjednik opštine Đorđije Peruničić je šetao svaki dan korzoom. Imao je autoritet i ljudi su se sklanjali kada je šetao. Bilo je strahopoštovanje.  Ljeti od 20 do 22 a zimi od 18 do 20 sati bilo je vrijeme za korzo. Snijeg nije bio smetnja za šetnju. Pljevljanke su bile poznate po praćenju mode i ljepoti. Studenti su iz velikih gradova donosili su modu na pljevaljski korzo koji je 1982. počeo da  jenjava, priča Asko koji nikada nije zaboravio rodni grad jer je u i Sarajevu bio predsjednik udruženja Pljevljaka u tri mandata.

Slavljenicima Sulejmanović želimo dobro zdravlje, mnogo radosti i blagostanja i proslavljanje novih jubileja.

V.M.

Druženje najbolji način čuvanja tradicije i zajedništva

Asko Sulejmanović bio je predsjednik Zavičajnog kluba Pljevljaka, skoro četiri mandata od 1995-2005. godine. Prvi predsjednik kluba bio je počivši Mustafa Pijalović, a početkom novembra 2016. preminuo je i Ahmo Tahirbegović. Pored Aska, od osnivača Zavičajnog kluba njegovom radu doprinose advokat Sakib Ibrahimović, prof dr Enes Pelidija i Ibrahim Muslić. Po nekim proračunima, kaže Asko, na cijerloj teritoriji BiH živi dosta Pljevljaka, ima ih u Mostaru, Zenici, Tuzli.

-Ujak moje majke došao je 1912. u Sarajevo, kao i više generacija pojedinih porodica, Hrapovića, Čengića, Selmanovića. U Sarajevu živi oko 20.000 ljudi čije je poreklo iz Pljevalja, svih nacionalnosti procjenjuje Asko. Prva druženja Pljevljaci su počeli 1993, kada ih je na sijelu bio do 70, a 1998. godine privi put je u goste došao predsjednik opštine Radoman Gogić, koji se iznenadio kada je vidio proko 700 Pljevljaka, kaže Asko.

Naziv Zavičajni klub Pljevljaka i prijatelja Pljevalja preimenovan je nakon preregistracije u Udruženje zavičajnih Pljevljaka, čiji je predsjednik sada Emin Jašarbašić. Udruženje je podružnica Udruženja građana porijekolom iz Sandžaka, koje je za 12. podružnicu u 2016. godini dobilo Udruženje sa Kosova.

Sarajevski Pljevljaci družili su se 26. novembra 2016. godine, u Hotelu Holidej, nekadašnji Hotel Evropa, koji su kupili Bajrovići, čiji je djeda poreklom iz Pljevalja. Starije generacije rado se sastaju i pokušavaju da omladinu malo aktiviraju, jer ona drugačije živi i više vole internet nego živo druženje, kaže Asko.

Tekst objavljen u PV novinama 1.decembra 2016.