Goli otok je mjesto gdje je u 20. vijeku izvršen jedan od najvećih zločina Jugoslavije, za koji do danas niko nije odgovarao, a o čemu se dugi niz decenija nije smjelo govoriti. Razilaženje Tita i Staljina – tragedija jugoslovenskog društva, naročito je pogodilo Crnu Goru. Sve su to bili motivi za istraživački rad profesora u penziji Svetozara Jankovića o ovom komunističkom zatvoru na Jadranu.

U godinama od 1948. ako ste negdje zapjevali pjesmu o Staljinu, pomenuli oslobađanje Beograda od strane Crvene armije, iskazali i najmanju simpatiju prema Rusiji i Sovjetskom Savezu – bilo je veoma vjerovatno da ćete po dojavi najbližeg komšije biti uhapšeni prije osvita.

Često su prijave bile i bez razloga – odavanjem IB-ovaca, državnih neprijatelja, napredovanje u službi je bilo garantovano. A ako ste bili tih stavova, put je bio jasan: Jusovača, Bogdanov kraj, Kotor i na kraju Goli otok – najčuvenije mučilište i kazamat Brozove Jugoslavije.

Kada su represalije u pitanju, Goli otok je bio mjesto gdje stvarnost nadvisuje maštu.

“Ima se utisak da je stalno bio otvoren novi konkurs za metode mučenja. Bile su tri osnovne metode: tragač, galeb i labud. Prenosili su kamenje sa jednog kraja na drugi. Sem tih metoda bilo je hiljade drugih koje nijesu zaostajale za ovim. Tu na Golom otoku doveli su čovjeka da ga oplemene, gdje ni drvo nije moglo da uspije. Ako su počeli da zasađuju drveće, onda su robijaše postavljali da, pošto nije bilo vode, da bi se drveće primilo, da zaštite drvo od sunca”, rekao je profesor u penziji Svetozar Janković.

U naletima zvjerskih mučenja nijesu bile pošteđene ni žene: majke, sestre ili supruge političkih zatvorenika, koje nijesu pristajale na nagovore partije da se odreknu svojih muževa, sinova, braće.

Profesor Janković ističe da je na Golom otoku iz Crne Gore teškim putem poslato čak 150 žena.

“Jedno vrijeme su provele na Golom otoku, pa su ih kasnije prebacili na ostrvu Sveti Grgur i na tom ostrvu je uvijek bilo oko 500 žena iz cijele Jugoslavije. Znali su da ih ošišaju do pola glave, a vi znate da je ženska kosa najljepši ukras ženskog lica i to je najveće poniženje ošišati ženu. I tjerali da vade pijesak iz mora, iz hladne vode, do pojasa ili do ramena, a tom lopatom kada se izvadi pijesak ništa ne ostane. Poslije su izmislili lopatu u obliku kašike. Mnoge žene izgubile su reproduktivnu moć, jer su radile pod takvim surovim uslovima”, rekao je Janković.

Kako kaže, tih godina nije bilo potrebno da aktivno učestvujete u političkim procesima i da se javno opredijelite za Rezoluciju Informbiroa: bili ste targetovani kao izdajnik ako je to uradio vaš brat, rođak ili dalji bratstvenik… Zato je bilo mnogo slučajeva da su cijele porodice ili čak bratstva završavala na Golom otoku.

“U Kučima ne postoje više dva bratstva, to su Golevići, prije godinu ili dvije umro je prof. Golević, a nema više ni Miraševića i mislim da nema Crnogorca da nije čuo za Đoka Miraševića. Takođe, došao sam do podataka da je 17 Živkovića bilo na Golom otoku, od kojih se četiri nijesu vratili. Iz male Andrijevice 350 ljudi je prošlo kroz kazamate informbiroovske, Goli otok i ostale”, rekao je Janković.

Goli otok danas nema svoje mjesto ni među laičkom, niti među akademskom javnošću.

O njemu se, kako naš sagovornik zapaža, govori samo ukoliko je Trg golootočkih žrtava napadnut.

Država do sada nije još ništa uradila da se golootočke žrtve rehabilituju i zaštite od zaborava.

“Ne sjećam se kada je neko položio cvijeće na spomenik golootočkih žrtava ovdje u Podgorici. Niko ne smeta i niko ne ometa da se poštovaoci golootočkih žrtava okupe, obnove rad udruženja i da se čuje i pošalje poruka sa tog Trga šta su sve doživljavali najbolji sinovi ove zemlje. Treba im ta odlikovanja vratiti, treba im vratiti oficirske činove i treba komisija jedna da se sastavi da se odlikuju novim odlikovanjima”, kaže Janković.

Odlaskom sa Golog otoka, gdje su bili broj, zarobljenicima je vraćano samo ime i prezime. Ipak, ostajao je žig državnog neprijatelja, što je pratilo i cijelu porodicu. Život Golootočana se teško nastavljao nakon odslužene kazne, a profesor Janković zaključuje da je njihova najteža kazna ipak ćutnja u vrijeme demokratije i zaborav potomaka.