Profesorica filozofije iz Bara, Jasminka Milošević, već deseti dan štrajkuje glađu, ovog puta zbog nebrige grada Bara, ali i države o ugroženim porodicama Stanković i Salihi, koji nemaju elementarne uslove za život.

Zbog toga je Jasminka Milošević uputila propratno pismo, potpredsjedniku Vlade Crne Gore Dritanu Abazoviću, ministru finansija Milojku Spajiću, predsjedniku skupštinskog Odbora za ljudska prava Jovanu Vučuroviću i Ombudsmanu za ljudska prava Siniši Bjekoviću.

Pismo prof. Jasminke Milošević prenosimo u cijelosti:

„Nevolje porodica Stanković i Salihi počinju kada su obje porodice doslovno prognane iz Sokolane, naselja u kome su živjeli u Baru. Prvo se to dogodilo u januaru mjesecu prošle godine porodici Stanković, a mjesec dana kasnije pridružili su im se i Salihi.

Porodica Stanković ima sedmoro djece, uzrasta od godinu do petnaest godina. Njihova osmogodišnja ćerka Tanja ima ozbiljne probleme sa okom, tumor i povrede oka, i ljetos je operisana u Beogradu, ali pošto živi u uslovima nedostojnog ljudskog bića, oporavak ne teče kako je očekivano.

Stankovići su proveli preko četiri mjeseca pod otvorenim nebom na livadi na vrhu Sutormana, bez čestitog skloništa od vjetra, hladnoće i kiše, bez vode i struje. U istim uslovima živjela je i porodica Salihi koja, uz malu unuku tate Salihija, ima petoro djece uzrasta od godinu do petnaest godina.

Tokom drugog polugodišta prošle školske godine nijedno od petoro djece iz obje porodice, koja su u to vrijeme bila školskog uzrasta, najmanje tri mjeseca nije bilo u školi. Pošto susjedima nije odgovaralo njihovo prisustvo, s vremenom su prešli u napuštene barake napuštenog odmarališta na Sutormanu.

U tim barakama nema uslova za normalan život, daske su trošne, temelji nepozudani, prokišnjava, nema prozora, struje i vode. Sami su se snašli i za struju i za vodu, koju su cijevima uveli sa obližnjeg potoka. Ipak, ljeti vode nema. Porodica Stanković i dalje boravi u baraci, a porodica Salihi je improvizovala smještaj u toaletu bivšeg odmarališta (sic!).

Dvoje djece porodice Salihi koja su školskog uzrasta plaća stan u naselju Bjeliši. Stanarina je 170 eura, a uz to dolaze i računi za struju i vodu oko 80 eura mjesečno. Sve to, uglavnom, plaćaju od novca koji sakupe prošnjom.

Ostalim članovima porodice vlasnik stana dozvoljava da dođu samo povremeno. Sada djeca Salihija idu u školu uglavnom redovno, kad završe sa školom, prose da bi preživjeli. Djeca porodice Stanković uglavnom ne idu u školu, jer nemaju školski prevoz sa mjesta gdje žive. I oni često prose u gradu.

U pomoć porodicama najviše se uključila NVO “Žene Bara”, ali su reagovale i grupe građana i pojedinci koji su sa cijelom situacijom bili upoznati preko Fejsbuk stranice Žena Bara i mog Fejsbuk profila. Sakupili smo nešto novca za hranu, prevoz i popravljanje barake, da bi koliko – toliko izdržala ovu zimu, ali, na žalost, nije izdržala.

Sakupili smo i novac za operaciju male Tanje Stanković. Tako, građani su, za razliku od institucija, pravovremeno prepoznali problem i reagovali, shodno svojim mogućnostima. I sami znate da te mogućnosti nisu velike. Reagovao je i Centar za socijalni rad i njihov direktor je više puta obišao mjesto gdje sada žive Stankovići i Salihiji.

Pomogao im je onoliko koliko mu mogućnosti i ovlašćenja dozvoljavaju. Jedini je predstavnik institucija ove države koji je to učinio. Iako je Opština Bar dobro upoznata sa slučajem ovih porodica, nisu službeno reagovali, iako im se više puta obraćao Elvis Beriša iz NVO “Piren Amenha – Koračajte s nama”, a i ja sama.

U toku ljeta obje porodice su imale i probleme sa ljudima zbog kojih su, na prvom mjestu, morali da se sklone na Sutorman. Maltretirali su im djecu na ulici, dolazili na Sutorman i prijetili da će ih sve zajedno, sa djecom, zapaliti u baraci u kojoj su boravili. Regovala je i policija poslije njihovog, ali i mog, poziva.

Niko nije odgovarao zbog maltertiranja i prijetnji, koliko je nama poznato. Minstarstvo rada i socijalnog staranja je, preko Centra za socijalni rad u Baru, uplatilo jednokratnu pomoć od po 250 eura po porodici. Rečeno mi je da zakon ne dozvoljava više.

Ipak, smatram da načina ima i da, ukoliko ima dobre volje, problemi ovih porodica mogu da se postepeno rješavaju. Krajem decembra velike kiše su skoro uništile prostor u kome žive, posebno je baraka prokišnjavala, a kroz prizemlje je bukvalno tekla voda.

Skoro sve što su im dobri ljudi dali je uništeno, tepisi, namještaj, veš mašina itd. Tu se više ne može živjeti, ako se ikada uopšte moglo. Porodica Salihi je korisnik socijalne pomoći, dok porodica Stanković nije, jer nemaju državljanstvo Crne Gore, iako godinama žive u Baru.

Mnoga su ljudska prava prekršena u ovom slučaju. Smatram da nije potrebno da ih navodim, jer bi se ovaj kratki prikaz pretvorio u knjigu. Da bi im se pomoglo, neophodno je obezbjediti im pristojan krov nad glavom i regulisati pravni status svim članovima obje porodice, jer nemaju ni svi članovi porodice Salihi državljanstvo ove države”.