Jedna zimska priča – Studen

    1 sedmica pre 389 pregleda Izvor: PV Informer

Puhnuo sabah-zorski vjetar limskom dolinom. Uvlači se u snijegom prekrivene čatmaruše. Okrunjeni duvari, rasušeni pendžeri i starim krpama zatisnuti polomljeni džamovi, bili su od slabe fajde da studen ne prodre u akovske domove. Svojom neimarskom rukom ispleo mraz ledenice po strehama i prećuprio krov sa golemim snijegom, koji bješe napadao do pendžera. Helem, cijelo Akovo okovano snijegom i ledom. Ušuškan ležim na dušeku prostrtom po podu. Preko mene ćebe i debeli jorgan, a na glavi stari babov džemper. Ispod džempera viri mi samo nos. Osjećam kako mi se nozdrve lijepe od hladnoće.

Ne znam jesam li se prije obukao ili sletio vanjskim stepenicama sa gornjeg boja u donji, đe je u malom sobičku koji je služio i kao dnevni boravak i kuhinja bubnjao stari limeni šporet. Topla soba, ispunjena mirisom hljeba koji se peče, oraspoloži me. Majka svako malo otvara rernu i obrće tepsiju. Zamišljam veliki komad vrućeg hljeba u koji ću staviti malo ”američkog butera”, parče sira i utoliti glad. Ovaj buter mogao se nabaviti na pijaci. Prodavali su ga oni što su ga dobijali preko Crvenog krsta.

Lupa na vratima, prenu me iz razmišljanja. Izlazim nevoljno i otvaram vrata. Bijaše to stara Džemila koja nam je svaki drugi dan donosila po dva litra varenike. Mlijeko je bilo u srčanim bocama koje su u to vrijeme bile na cijeni, pa joj iznosim druge dvije – oprane. Pazim da pri razmjeni neku ne razbijem. Džemila zabrađena kušakom, samo joj se oči vide, i da nije bio dan stravu bi mi salijevali. Pruži mi boce sa mlijekom, a meni se dlanovi zalijepiše za njih. Umalo ih ne ispustih.Na vratima se pojavi majka.- Džemila, jesi li mogla doć po ovoj hladnoći?- Šta ću, kad moram – odgovori Džemila.- Uđi, jadna, malo da se ugriješ i da pristavim kahvu!- Hvala ti Nusreta, žurim. Moram i u Gornju mahalu da ponesem mlijeko. Pa drugi put.Dok Džemila odlazi, čujem škripu snijega pod njenim nogama.

Neđe oko podne majka sa kazanom punim veša, koji se prije toga kuvao na šporetu, pođe do obale Lima da ga tamo ispere. Povede i mene sa njom. Plašila se da me samog ostavi kući. U gumenim čizmama, zagazi u Lim koji već bješe počeo da se ledi. Nađe zgodno mjesto i ploču u Limu, te poče drvenom prakljačom tući po onom vešu, a zatim ga provlačiti kroz Lim gore – dolje, lijevo-desno. Na obali je bilo i drugih žena, čiji su se glasovi miješali sa fijukom vjetra.U gradu je imalo nekoliko gradskih česama, ali nije bilo dozvoljeno na njima prati veš. Ispred njih se čekalo u redu da bi se natočilo nekoliko đuguma, pa su žene radije išle na Lim. Čak i po ovakvom kijametu. Doduše, nije se ni testija imalo toliko, da bi mogao potrebnu količinu vode donijeti odjednom ili dvaput. Pogotovo, ako je mnogobrojna familija.Gledam majku sa zebnjom u srcu, jer mi na pamet padaju priče kako se dešavalo da se neka od žena zbog neopreznosti pokliza i nestane u bukovima Lima. Kad smo bili djeca plašili su nas brkljajama na Limu, u kojima su živjele “međunovice” koje bi djeci vezivale noge i uvlačile ih u vodene dubine.

Možda u životu treba da prođe određeni vakat, kako bi čovjek shvatio koliko su se drugi žrtvovali da budeš danas to što jesi. Svakim svojim postupkom i djelom tkali su tvoj karakter. Pa evo i sada dok pišem ove redove, pred očima mi slika moje majke kako se privija uz šporet, ne bi li ugrijala svoje pomodrele i promrzle ruke.Zima je bila jedino godišnje doba kada smo mogli da sjedimo u sobi sa musafirima i šćučureni u ćošku slušamo hićaje iz prošlih vakata.

Sjećam se da sam sa naročitom pažnjom slušao Lutviju Nišića, kada bi dolazio na posjedak sa svojom hanumom Hankom i pričao ili guslao neku bošnjačku epsku pjesmu. On je to radio istilahom, dok je u sobi vladao tajac. Sa ove vremenske distance, mislim da je to rađeno da bi nam diskretno dali do znanja kako smo i mi imali velike junake. Druge hićaje su nas učile da budemo pravedni i pošteni, da pomažemo ljudima u nevolji i da utuvimo kako se samo dobro dobrim vraća.

***

Bijaše mučna i teška godina. Bijaše se više gladno nego sito. Jedan siromah koji je živio u nekoj zabiti, skoro u vrh planine, lomio je prste kako da obraduje đecu za Bajram. U kući, osim nešto malo kukuruznog brašna, nije bilo ničeg drugog. Nadničio bi po vas dugi dan i ako bi mu neko pružio koricu hleba ili parče mesa da pojede, strpao bi u njedra i odnosio kući da podijeli familiji.Poslije dužeg razmišljanja odluči da pođe u čaršiju i da zamoli nekog od trgovaca da mu da namirnice na veresiju, a on će im to kad im zatreba nadnicom otplatiti, ili ako mu Bog da te neđe zaradi, i u novcu vratiti. Što naumi, to učini. Pola dana mu je trebalo da pješke siđe do čaršije.

Pođe pravo kod najbogatijeg trgovca u čaršiji, koji je držao nekoliko dućana, računajući da će kod njega najprije naići na razumijevanje, a i musliman je, zna da je džaiz familiju obradovati za Bajram. Trgovca nađe ispred jednog od njegovih dućana i ispriča mu svoju nevolju, pozva se na sevap i zamoli ga, ako ima džana, da mu pomogne. Trgovac ga pogleda osiono, pa glasno, da ga mogu čuti i okolni trgovci reče: – A šta misliš ti, jadan ne bio, kad bih ja svakom ko mi se zagna davao na veresiju, bi li imao ja ovo što danas imam? Nema mufte, nego pare na sunce, pa onda roba! Ako nemaš, a ti lomi vrat okle si i došao. Sikter! Siromah pognute glave, povrijeđen do bola, više ponašanjem trgovca nego iz razloga što nije uzeo namirnice, krenu niz čaršiju.U grlu ga nešto steglo i jedva zaustavlja suze da ne krenu. Žao mu đece. Kako su se samo obradovali kada su čuli da će im babo iz čaršije šarene šećerli čibuke donijeti.

Dok je razmišljao kako više nema svrhe kod bilo koga tražiti robu na veresiju i da ga je trgovac dovoljno zakahrio, da ne bi imao kuveta još jednom proći kroz ovakvo poniženje, ču kako neko viče.- Domaćine! Domaćine!Okrenu se lijevo-desno, pa pozadi, da vidi koga to gazda Jovan doziva.- Tebe, tebe zovem – obrati mu se gazda Jovan. – Hajde, bujrum i izvoli, pa šta begenišeš – reče mu gazda.Siromah na trenutak zastade. Nije znao šta da čini. Od ovoga što ga zove neće imati bilo kakvog hajra, samo će zijaniti dan. I taman kad odluči da nastavi svojim putem, gazda Jovan ga uhavati za mišicu i prosto ugura u dućan.- Sve sam čuo i ne treba ništa da objašnjavaš. Uzmi i nosi sve što ti treba! Platićeš kad budeš mogao! Kad tebi Bog, a ti meni. I ne brini!Siromah prosto nije mogao da vjeruje.“Da se to gazda Jovan ne sprda sa mnom”, pomisli.Ali, poslije dužeg snebivanja i gazda Jovanovog navaljivanja, uze to što mu je najpotrebnije. Gazda Jovan namignu šegrtu, te mu ovaj priđe. Poslije kraćeg došaptavanja, šegrt se neđe izgubi i poslije se vrati sa natovarenim konjem, jer mu je gazda šapnuo šta još od namirnica da natovari.- Evo ti i konja, pa mi ga vrati za dan-dva, a ostalo po dogovoru. A sad, hajd’ s’ Bogom.

Trgovac koji se zahatario i onako grub bio prema siromahu, od onog dana nemaše mirne noći. San mu ne dolazi na oči a ukoliko i dođe, sanja kako ga gazda Jovan pojahao pa ga tjera da trči sve dok mu duša na nos ne izađe. Skoči iz kreveta, sav blijed i znojav i jedva dođe do vazduha. I tako svaku noć i čitavu heftu.Poslije ovakvih besanih noći, sjeti se da je nažao učinio onom siromahu i protabiri da zbog toga nema sna. Jedva je čekao da svane jutro i da se otvore dućani, da pokuša da se kurtališe ovog teksirata.

Gazdu Jovana sačeka ispred njegovog dućana i ne objašnjavajući mu razlog reče:- Koliko ti je dužan onaj siromah? Hoću da platim njegov dug?- Ništa – odgovori gazda Jovan.- Kako ništa, kad sam vidio da si mu veliku robu dao?- Ništa. Jer onog momenta kad sam mu je dao, ja sam je i halalio. Samo da ga ne bih povrijedio, ja sam mu rekao da će platiti kad bude imao.Još dugo je navaljivao trgovac da plati siromahov dug, ali gazda Jovan osta pri svome.

Te iste godine, navede gazdu Jovana put preko planine, gdje je živio onaj siromah. Kako je ćud planinska, pogotovo u jesen, nepredvidiva, lijepo vrijeme za čas obrnu u oluju i mećavu. Gazda Jovan izgubi orijentaciju i poče da tumara planinom, sve dok osta bez takata. Onako onemoćalog i promrzlog , nađe ga onaj siromah, kad se vraćao iz šume. Ostavi granje, pa natovari na leđa promrzlog gazdu Jovana i ponese ga svojoj kući.

U toploj sobi gazda Jovan se brzo davranisa. Gleda i ne može svojim očima da vjeruje, da pred njim stoji čovjek kome je pomogao. Siromah ode do sehare od drveta sklepane, gdje je bilo smješteno i ruho i namirnice, te izvuče svezani mendilj. Odveza ga i pruži novac gazdi Jovanu.- Nemam sav novac, ali sam ovo uspio da uštedim. Reštvo ću ti dati drugi put. Halali.

Gazda Jovan na trenutak bješe zatečen, a onda se nasmija i reče: – Od danas si ti moj pobratim. Tim novcem hoću da častim snahu i bratsku đecu.Siromah se dugo opirao, ali je gazda Jovan bio uporan. Ostade kod pobratima na konaku, pa u sabah pođe za svojim poslom. Dugo je mahao svom pobratimu, koji ga je pratio jednim dijelom uske planinske staze, na kojoj se dva natovarena konja jedva mimolazahu.

***

Pokušavam da se sjetim je li mi ovu priču ispričala moja bika Šahza, ili neko od musafira, dok se posjetkovalo u onim dugim zimskim noćima.

No, uzalud.

Autor :Ervin Spahić

Najnovije vijesti

Najčitanije

Pogledajte rezultate glasanje po opštinama

31. avgusta 2020. 13157 pregleda

Pljevaljska „vještica u magli“

20. decembra 2020. 8005 pregleda

Jesu li Pljevlja žrtvovan grad?

27. marta 2020. 7191 pregleda

Kupiću vodenicu i vratiti je crkvi

19. juna 2020. 6517 pregleda