Jesu li Pljevlja žrtvovan grad?

    4 godine pre 16845 pregleda Izvor: pvnovine.com

Draga moja Pljevlja, dragi Pljevljaci, drage Pljevljanke…………dolazim u miru i pišem u ljubavi

Ovo je toliko bolno i ponižavajuće da ne mogu da dodjem do daha već sat vremena…u našoj bolnici, dragi moji, nema osnovne zaštitne opreme za liječenje naših sugrađana u danima koji su toliko opasni za sve one koji su time opremljeni a kamoli za nas…u našoj bolnici ne radi ili nije dostupan nijedan respirator koji je neophodan za rad pluća u otežanim uslovima…ni jedan jedini respirator za pluća naše sugrađanke i nijedno zaštitno odijelo za anesteziologa koji bi joj mogao pomoći i otpremiti je tamo gdje je izgleda važnije da svega toga ima (ne bunim se što ima, i treba da ima)…ni jedan raspoloživ respirator za hitnu intervenciju u gradu koji spada u najzagađenije gradove u Evropi, u gradu u kome privreda vrijedno radi i doprinosi razvoju i napretku cijele države, decenijama unazad, u gradu u kome stanovništvo mirno trpi nepravdu isto toliko dugo i za sebe ne traži mnogo, ili ne traži ništa, u gradu koji je od sebe dao sve što je imao, bez kalkulacije…u gradu u kome je nekada bila pjesma i puna čaršija, pun korzo i gradu u kome ostaje sve manje nas…

Dragi moji, ovo je tako bolan trenutak u kome mora da se kaže DOSTA!, bahatoj i nemarnoj višedecenijskoj nepravdi. Ovo je trenutak kad se diže ruka i zauzdava vrela kandžija nemilnika…jer ako ne sada, kada?! (pod tim ne mislim nužno samo na ovu vlast, ali svakako na nju jako mnogo, jer takva joj je dugovječna funkcija…mislim na sve koji olako predju preko Pljevalja u procesu planiranja i kroz glavu im i na trenutak prodje misao „lako ćemo za Pljevlja“, „njima nije potrebno“, „ionako svi odlaze“, „jos da se iskoristi ta termoelelktrana, rudnici, šume, ovo što može, pa katanac“ i sl)…

Gdje su respiratori za Pljevlja? Koliko to para nemamo ako nemamo nijedan raspoloživ respirator od bednih 20000 eura? Kažem bednih ne iz svoje perspektive ili perspektive vas, dragi moji sugrađani, već iz perspektive silne državne kase, iz perspektive moćnih kompanija koje su naši roditelji gradili i služili im decenijama i još uvijek služimo svi zajedno, svojim radom, svojim narušenim zdravljem, svojom uništenom životnom sredinom, padom cijena naših nekretnina, izgubljenom budućnošću svih zajedno… Kažem to iz perspektive kase sredstava koja su ova naša Pljevlja i naše kompanije, koristeći naše resurse, zagađujući našu prirodu, uložila u izgradnju (da, da, izgradnju) i razvoj infrastrukture i kulture Podgorice, Bara i drugih gradova (neka su, nije u tome stvar)… Namjerno kažem i kulture, jer je decenijama organizovano bezbroj izložbi, koncerata i festivala pod pokroviteljstvom Rudnika uglja i Termoelektrane dok su u Pljevljima, vrsnoj kulturnoj sredini nekog davnog doba, jenjavali kulturni sadržaji, nestajao život (hvala svima nama što nije uništen do kraja)…

Kažu, Pljevlja su žrtvovan grad….ko ga je žrtvovao, ko je u naše ime pregovarao, ko je odlučio, ako jeste, da to žrtvovanje bude ovako mizerno i ispod svih granica pristojnosti i dostojanstva….ko je aminovao da se zaboravi sve što je ovaj grad značio za Crnu Goru i još uvijek znači…ko nas je predao kao zlatan plijen i rekao, izvolite…

Kada ćemo MI PLJEVLJACI shvatiti koliko je ovaj grad važan i veliki za ovu državu, kada već država u svom pokondirenom defilovanju i gizdanju zaboravlja koliko je dahtala u bedi i slepilu dok nije uhvatila zamajac i pokrenula višedecenijski dotok resursa, snage i bogatstva, ljudskog i materijalnog, iz uvjek moćnih Pljevalja?

Kada ćemo shvatiti koliko smo mi sami VAŽNI…čujem da u Podgorici i nismo na cijeni…Neka bude, to je nihova perspektiva gledanja…Ali to nije istina, jako smo vrijedni i jako smo im vrijedni, ne dozvolite da povjerujete u suprotno!

Kada ćemo se probuditi i shvatiti da takvu nepravdu ne zaslužujemo, da vrijedimo više i dajemo previše…kada ćemo se probuditi iz bajke da zajedničkim snagama stvaramo bolju budućnost svih građana naše države i shvatiti da nismo u bajci već u realnoj priči u kojoj snažno doprinosimo da naš grad nestane ili prestane da bude sve što znamo da jeste.

Šta se to dešava ljudi, koliko još treba udaraca u rebra pa da se čuje vrisak uniženog pod bahatom i vrelom kandžijom silnika? Čije to stope tako silno ljubimo i čuvamo kada za sebe ni obične maske ne tražimo? Čiji nam je život vrijedniji kada pred najezdom ovako opasnog virusa ni u najluđim snovima nemamo hrabrosti da za sebe zahtjevamo (ne kažem molimo i ne kažem nadamo se) adekvatnu i neophodnu zaštitnu opremu za dane koji dolaze i za koje se svi pripremaju? Zar nismo zaslužili i platili za tako malo dostojanstva? Zar nismo platili silne poreze i doprinose iz uvijek jake privrede pljevaljske, zar nismo dali ugalj, struju, rude, šume, zar nismo dali zdravlje? Šta je uopšte urađeno u silnim akcijama hitnog djelovanja u situaciji hroničnog zagađenja, ako ni jedan jedini raspoloživ respirator za spas naših sugrađana nemamo………Ima li koga? Živi li smo uopšte? Pljevlja, Pljevljaci, Pljevljanke (i to nam je oduzeto da budemo, čujem sad smo zvanično Pljevljakinje, valjda nije imao ko da im objasni šta je ispravno pa prihvatili kako je njima lakše)!

No, ovo nije politički govor, ovo je ljudski odgovor na ovu tako bolnu vijest i saznanje u kakvoj situaciji se nalazi naš Dom zdravlja, naša Opšta bolnica, čemu su izloženi naši ljekari i medicinsko osoblje, kako završavaju naši sugrađani i čemu mogu da se nadaju naši roditelji, prijatelji, svi divni ljudi grada Pljevalja, naši Pljevljaci.

Svim srcem i dušom cijelom se nadam i molim se da će neko pod hitno da reaguje i u najkraćem mogućem roku obezbijedi makar respiratore (ne kažem u jednini! ne mislim manje od 5!) i prenosne respiratore (ne mislim manje od 5!), da se imamo čemu nadati u danima koji dolaze. Pljevlja su to zašlužila i Pljevlja to moraju da dobiju!

Ovo je tako ponižavajuće i nije fer…………………………………….

S druge strane, ovo je tako snažan istorijski trenutak u kome je priroda očito ukazala na sebičluk, bahatost i prepotentno silništvo ljudskog roda, rekla DOSTA! i poslala nas sve zajedno u ćošak da se smirimo i kad shvatimo gdje smo pogriješili da se vratimo u društvo i nastavimo u miru da se igramo. Ovo je trenutak gdje nas je priroda takođe uputila na nas same, na sebe, da se preispitamo, vidimo gdje smo, ko smo, osmotrimo sa kim i kako živimo, da naučimo da jedni druge razumijemo ili se toga podsjetimo. Dala nam je priliku da udahnemo i ponovo se ljudski povežemo sa svojim najbližima, svojim porodicama, prijateljima, sugrađanima, sa svojim gradom, državom, svijetom.

Dragi moji Pljevljaci, bilo da ste u Pljevljima ili van njih, iskoristite ove dane izolacije da se odmorite, sačuvate i ponjegujete na sve moguće načine. Molim vas takođe da razmislite malo o našem gradu, o svim njegovim ljepotama ali i teškim mukama sa kojima se susreće i svakodnevno živi. Razmislite o mogućnostima za unaprjeđenje života u njemu i osvježavanju lica njegovog dostojanstvenog i trpnog. Zapišite to negdje… Namjerno to kažem jer vjerujem da u godinama koje dolaze, i ovdje i globalno, ništa više neće biti isto. Duboko vjerujem da će biti važno da radimo kao tim, da se čujemo i vidimo, da se dogovaramo, da radimo i stvaramo i obezbjeđujemo za svoj grad, svoju državu, cijelu planetu mnogo više u duhu ljudskosti i poštovanja drugoga, pa će biti važno da se sjetimo divnih ideja za boljitak našeg grada.
Probudite, ili dodatno uzbudite, dostojanstvo i ponos što potičete baš iz Pljevalja, znajući duboko u sebi šta to sve znači. Probudite u svom srcu usnulu ljubav i udahnite radost u vaša sjećanja, kako bi se našem gradu vratila kao najvrijedniji resurs i dobra snaga za dalje – da, ljubav i radost.

Želim vam dobro zdravlje i mir u danima koji su pred nama.
Čuvajte se i čuvajte svoje sugrađane.

Uvaženim porodicama Krivokapić i Srbljanović izjavljujem iskreno saučešće.

Tanja Radović, od oca Todora i majke Ranke

P.S. Teško mi je bilo da se izborim sa nelagodnošću koju osjećam godinama unazad i da dam sebi za pravo da komentarišem bilo šta što se u gradu dešava, budući da godinama ne živim u Pljevljima (ali žive moji roditelji i dolazim kad god mogu). Ovo je bilo toliko snažno osjećanje nepravde i bijesa, da nisam mogla da ostanem nijema…Praštajte, ako pomislite da treba.

piše: Tanja Radović