Još jedna stara priča za Pljevljake

    2 godine pre 2409 pregleda

Lijepo je kada riječi vraćaju uspomene. Još ljepše kada su one toliko upečatljive da možemo skoro da žmureći prošetamo nekim starim vremenima. Dobrim, jer sva prošla su takva. Valjda zato što su prošla, a mi smo tu da pričamo kako smo ih pobijedili kakva god da su bila.

Danas, sa svih strana čujem, dosta toga mi je promaklo dok sam sinoć motala film po glavi, a u stvari, toliko toga sam ostavila da danima uživam šetajući Pljevljima u kojima sam se rodila.

Napominju me prijatelji, koliko često smo nekome rekli da smo “iza Ekspresa”. Kako se ne bih sjećala. U trenutku mi jasna slika u glavi, Ekspres, kafanica gdje je visio neki ukras koji smo kao mali doživljavali ko “luster” iako ni dan danas ne znam čemu je služio. Možete i danas pričati o “zgradi solidarnosti”, ali ako se neko ne snađe po tom nazivu izvucite se sa blizinom čuvenog Ekspresa.

To su bila vremena u kojima smo imali sve ono što danas nazor pravimo. Kafanice, karirane stolnjake i uniformisane konobare koji su osim ića i pića gostima uvijek donosili i neku anegdotu. Možda nisam boravila na tim mjestima tada, ali često sam slušala priče starijih, one prave boemske koje su mogle biti pretočene u filmske priče.

Pominju “Gong” čijeg se eksterijera donekle sjećam, ali ne pamtim vrijeme kada je radio, samo priče i doživljaje ljudi koji su tamo izlazili. Tu je, posle dugogodišnje pauze, otvoren “Skver” sa čuvenim “špajzom” koji je uvijek imao svoje standardne goste, u zavisnosti od toga koje je doba dana. Tu smo prepričali sve srednjoškolske priče, prebrinuli sve neopravdane i prvi put se provukli kao stasali za izlaske. Sad je tu “Garden”, (p)ostao novim generacijama da stvaraju uspomene.

Odmah pored, još jedno kultno sa-stajalište. Ko’ crkve – ničije i svačije. I onaj znak na koji se više ljudi naslonilo nego na pljevaljske šankove. Za prve sastanke i pionirske rođendane imali smo “Kapri” koji sad gotovo stidljivo pogledamo jer nismo umjeli da ga održimo u životu. Povuklo nas je nešto blještavije, a faliće nam kad djeci budemo pričali o tufahijama i daleko čuvenoj “Pljevaljskoj šniti”. Braća Tabaš koji su odgledali skoro sve ljubavne zaplete sigurno imaju pregršt lijepih uspomena. Nadam se da ih rado pamte i još radije čuvaju (shy).

Nismo imali patke u parku, ali smo imali vozić koji i dan danas stoji i uz dva tobogana veze naše najljepše uspomene. Sjećam se onog betonskog mosta na kraju parka. Roditelji čuvaju slike sa tog mjesta, ne stideći se svojih vjetrovitih muških i minival ženskih frizura. Svi odreda. Most nije imao ogradu kao danas, već metalnu konstrukciju, pa su samo odvažni mališani, sa tolerantnim roditeljima prelazili preko. Nije mi bilo jasno gdje taj put preko vodi, ali godine su me naučile da nema boljeg skrovišta za one što s gitarom hodaju kroz park.

I ne znam da li sam ja ostarila toliko ili je motel postao mjesto za sva godišta. Da ne pričam o Milet bašti… Nekad je to mjesto, sinonim za Pljevlja, bilo za moj ukus previše penzionersko, a danas ga priželjkujem na onoj strani novčića koja padne kad god biramo gdje ćemo piti kafu. Srećom, to vam postane i prvi izbor ukoliko imate drugarice koje imaju djecu.

A ta djeca zaslužuju da makar čitaju o našem djetinjstvu. I da znaju da su generacije dječaka odrasle na igralištima, vozeći bicikle, i pecajući na varke u gradskom ribnjaku. Djevojčice su preskakale lastiše, pravile sokove od latica ruža, od starih čarapa pravile haljine za lutke… Nabijale pidžame na glavu i vezale kikice od rukava. Sve smo to imali, a samo uporni još uvijek to imaju makar u svojim sjećanjima…

Draženka Laketić