Naš sagovornik je prvi talas korone uspješno prebrodio. Nije bilo zaraze u njegovom okruženju, čitava porodica se pridržavala propisanih mjera ali je ipak zbog zdravstvenih problema bio prinuđen da otvori bolovanje u građevinskoj firmi u kojoj radi. 

– mam srčanih problema, srce mi radi samo 15 posto, doktorka koja me liječi je kazala da i najmanja prehlada može da bude kobna, a onda mi se desila korona – ispričao je ovaj četrdesetosmogodišnji Bjelopoljac.

Jovanova familija broji šest članova, zajedno sa suprugom brine o četvoro djece, žive u porodičnoj kući, na odvojenom spratu. Jedan od braće ima svoju kuću na istom imanju. Konstatujemo da je u pitanju velika porodica, i saznajemo da je čak sedam članova bilo zaraženo koronavirusom, svi u drugom talasu tokom jula mjeseca.

– Jedan od braće se prvi zarazio na poslu. Donio je virus kući, a da to nije ni znao. On je najgori bio od svih nas- opisujući zdravstveno stanje svog brata započeo je svoju ispovijest Jovan prisjećajući se i najmanjeg detalja, jer kako kaže ono što ih je zadesilo nikada neće zaboraviti.

– On (brat) je otišao u četvrtak u bolnicu i odmah su ga prebacili za Berane. Bili smo zabrinuti, nismo znali kako mu je, ni da li će se izvući, ali smo očekivali da će još neko od nas biti zaražen jer smo tih dana bili u kontaktu, ma živimo maltene zajedno. Ja sam u nedjelju (četiri dana kasnije) osjetio da mi trne ruka. Odmah sam pošao do bolnice u Bijelom Polju, gdje su me uputili na bolničko liječenje. Dva dana kasnije, u utorak su me testirali i ispalo je da sam pozitivan na koronu. Prebacili su me za Berane. Doktori su po prijemu kazali da dobro izgledam, da se dobro osjećam i da mogu na kućno liječenje – priča nam Šćepanović, pojašnjavajući da je u tom trenutku jedan od braće takođe bio u kućnom karantinu dok su drugi brat i majka već bili u bolnici u Beranama. 

– Vratio sam se kući, iste večeri dobijam nove simptome i sjutra me opet prebacuju za Berane i ostajem mjesec dana u bolnici. Na početku nisu to bili veliki bolovi, samo sam osjetio da mi trne noga, uz ranije isti osjećaj u rukama – priča Jovan, kojem se stanje preko noći ipak pogoršalo.

– Treći ili četvrti dan po prijemu u bolnicu mi je bilo baš teško. Imao sam konstantnu temperaturu i nenormalno znojenje…Non stop su ljekari bili oko mene, borili se zajedno sa mnom, čim krene temperatura, davali su mi infuzije, lijekove…ne sjećam se puno toga, sjećam se da me boljelo čitavo tijelo…poslije dva dana i dvije noći bilo mi je lakše…- prenosi nam Šćepanović dio onoga što je proživio tokom 30 dana boravka u Opštoj Bolnici u Beranama.

I dok je u svojoj bolničkoj sobi Jovan preživljavao teške trenutke u borbi sa koronom, u susjednim sobama za zdravlje i život su se borili njegovi brat i majka. 

– Brat je imao obostranu upalu pluća. Prvo je bio na odjeljenju u Bijelom Polju gdje su ga liječili od nekog virusa, a kako je vrijeme prolazilo njemu je stanje bilo sve gore…kasno su shvatili da boluje od korone. Kad je konačno stigao u beransku bolnicu, dr Živković koji ga je vodio, konstatuje da mu je život visio o koncu i da je jedva preživio…i majka isto tako…- otkriva on.

Šćepanović uprkos ovoj situaciji nije želio da kaže ništa loše o doktorima iz bjelopoljske bolnice iako je evidentno da se u slučaju njegove porodice nisu najbolje snašli. No, ta neupućenost kako bi najblaže mogli nazvati ponašanje medicinskog osoblja u Bijelom Polju, dovela je ove pacijente do stanja neophodne vještačke potpore kiseonikom.

– Ja nisam bio na respiratoru, ali moj brat jeste. Proveo je 18 dana pod kiseonikom, majka je bila 14 dana,  jer nije mogla nikako sama da diše. To je jedna ogromna maska što se stavlja preko lica, i nije im skidana tih dana uopšte – prisjeća se naš sagovornik.

Jovanova majka je 1951 godište, kako nam je kazao trpjela je velike bolove. Tokom boravka u bolnici imala je tipične simptome koronavirusa, upalu pluća i izraženu dijareju.

– Bolja je, dobro je… svi smo dobro i braća i majka … sad za sad nemamo posljedica – raspoloženo konstatuje naš sagovornik.

Jovan više ne strahuje od virusa, kako kaže preživio je najgore, boravak u bolnici ostaje urezan u njegovoj glavi ali i brojne nemile slike kojih se nagledao. Nije želio da se prisjeća ni bolničke sobe, ni drugih pacijenata, a ni misli koje su mu prolazile kroz glavu. Ipak neke odgovore je zatražio od ljekara koji su ga liječili.

– Pitao sam doktore, kakav život da živimo, od čega da se čuvamo. Kazao mi je da mi sad ne možemo da budemo prenosioci uopšte, ali ni to nije sasvim potvrđeno u svijetu, pa se i dalje pridržavamo svega što je propisano. Koristimo maske non stop, ne bih volio da neko dođe da kaže zbog tebe sam obolio. Izbjegavamo skoro svaki susret i veću gužvu, sem ono što se mora, da se pođe do prodavnice i da se završe obaveze. Sa komšijama imamo normalan odnos, kao što je i uvijek bio – ispričao nam je Jovan otkrivši da je najveći dio vremena nakon oporavka proveo na planini.

Koristimo maske non stop, ne bih volio da neko dođe da kaže zbog tebe sam obolio. Izbjegavamo skoro svaki susret i veću gužvu, sem ono što se mora, da se pođe do prodavnice i da se završe obaveze. 

– Najviše volim planinu, i da se maknem iz grada, ali nevažno od toga što je planina i svjež vazduh, svakako je neophodno ostvarivati što manje kontakata sa bilo kim. Uvijek neko od nekud dođe, što manje dodira, to bolje. Mnogo je ovo opasno- kaže on.

NEMA KORONE, KAKO DA NEMA…

– Kod brata u sobi je umrlo troje…pred očima… ja sam bio do sobe gdje su bili najgori bolesnici i gdje su se svaki dan borili za život nekome…ne bih da pričam o tome ako ikako može – upravo ovim riječima Šćepanović odgovara na pitanje šta misli o pričama i mišljenju pojedinih ljudi koji smatraju da korona ne postoji, te da “nije to ništa strašno”. 

Imao je i poruku za svakog pojedinca koji ignoriše nošenje maske i uvedene mjere:

– Šta ću da mu poručim, ako je on to tako zacrt’o…nije preživio što smo mi preživjeli, nije vidio šta smo mi vidjeli u bolnici, a da je išta od toga vidio, svega bi se pridržavao, milion posto. Nikome ne bih poželio, ni najgorem neprijatelju da preživi ono što smo mi – uznemireno će Šćepanović.

U Jovanovom okruženju nije samo njegova porodica bila zaražena virusom, nažalost pogodilo ga je saznanje što je i jedan od njegovih komšija zbog lošeg zdravstvenog stanja nakon obolijevanja od korone, prebačen u Klinički Centar Crne Gore u Podgorici, gdje je treći dan od prijema i preminuo.

– Niko ne može da zna, ko nije vidio, ko nije osjetio ovu bolest. Mislim da je najveća glupotinja, ako čovjek kaže, ‘ma kakvi nema od toga ništa, to je priča, to je ovo…to je ono…’ – iskreno će ovaj Bjelopoljac.

FINANSIJE U DOBA KORONE

Ekonomska situacija u državi je komplikovana , udar je doživjelo poslovanje skoro svakog djelatnika koje se na kraju nažalost manifestuje na radnika, odnosno dalje na njegovu egzistenciju. Jovana nisu zaobišle ni finansijske muke.

– Je li možeš ti da preživiš sa 200 eura?-

Ovim komentarom je odgovorio Šćepanović upitan o tome koliko je koronavirus uticao na kompletan život porodice. Pojasnio je da ima otvoreno bolovanje već šest mjeseci, da mu poslodavac isplaćuje zakonom propisanih 70% zarade, te da je kompletnu zaradu dobio samo za mjesec kada je bio na bolničkom liječenju.

– Imam četvoro djece, najmlađa ćerka mi ima tri godine, supruga zbog toga ne može da radi, pa vidite sami kakav mi je život…ali opet…zdravi smo, djeca neka su zdravo a ostalog će svega biti- optimistično ali sa sjetom u glasu zaključio je svoju ispovijest na temu koronavirusa ovaj Bjelopoljac.