Ustaški poglavnik Ante Pavelić pobjegao je iz Hrvatske 6. svibnja 1945. i preko Austrije i Italije dospio u Argentinu putem takozvanih pacovskih kanala.

To navodi Jutarnji list, koji navodi da je Bogdan Krizman to detaljno prikazao u knjizi Pavelić u bijegu.

Pavelić je u Austriji boravio do listopada 1946., a zatim se prebacio u Italiju, gdje je čekao prebacivanje u Argentinu.

Na brod „Sestrijere“ u Napulju ukrcao se 11. listopada 1948. s putovnicom Crvenog križa broj 74369 pod lažnim imenom Pal Aranjoš – Mađar, inženjer, udovac, star 59 godina. U Buenos Aires stigao je 6. studenoga 1948., a tamo se već bila nastanila njegova obitelj, kao i mnogi visoki politički i vojni dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske (NDH) koji su uspjeli pobjeći u Argentinu.

Hrvatski dnevnik je nakon otvaranja nacističkih arhiva u Argentini usporedio tu arhivsku građu iz pet zemalja s različitim izvorima ustaške dijaspore u Argentini i došao do zaključka da je Pavelić sa sobom odnio bogatstvo.

Jutarnji list navodi da su saznali neke ranije nepoznate detalje.

Jugoslavenska misija je također znala za Pavelićev dolazak i 6. listopada 1947. godine zatražila je od Ministarstva vanjskih poslova FNRJ da dostavi dokumentaciju o Paveliću, jer se uskoro očekivao njegov dolazak u Argentinu iz samostana u južnoj Italiji.

Već u kolovozu 1947. godine, argentinsko Ministarstvo vanjskih poslova i bogoštovlja upozorilo je na Pavelićev skori dolazak.

Kontakt u Argentini i ključna osoba bio je Branko Benzon, prvi zamjenik NDH u Trećem Reichu, koji je od 1946. do 1949. bio dio savjetničke grupe Pabla Dijane, ravnatelja Generalne direkcije za migracije.

Od 1947. do 1949. godine, deseci tisuća hrvatskih, ukrajinskih, poljskih, mađarskih i baltičkih kolaboracionističkih izbjeglica, kao i nacističkih Nijemaca i Austrijanaca, pobjegli su u Argentinu. Oko 10.000 ih je došlo iz Jugoslavije, uglavnom Hrvata, koji su nastavili pristizati do oko 1951. godine.

Od 1947. godine, jugoslavenske vlasti su pomno pratile priljev hrvatske političke emigracije u Argentinu i počele tražiti izručenje ratnih zločinaca.

Predstavništvo FNRJ u Buenos Airesu 13. kolovoza 1947. godine uputilo je zahtjev argentinskom Ministarstvu vanjskih poslova i vjerskih pitanja za izručenje sedmorice ratnih zločinaca (Josip Berković, Mirko Eterović, Ivo Bogdan, Vinko Nikolić, Danijel Uvanović, Marko Čolak i Stjepan Latković), zasnivajući zahtjev na Rezoluciji Generalne skupštine UN-a o izručenju i kaznenom progonu ratnih zločinaca od 13. veljače 1946. i Rezoluciji Međuameričke konferencije o problemima rata i mira održane u Čapultepecu 6. ožujka 1945.

Jugoslavensko predstavništvo poslalo je više podsjetnika na notu i ponovljene zahtjeve, sve dok Argentina nije odbila izručenje.

Argentinsko Ministarstvo vanjskih poslova i vjerskih pitanja 13. studenoga 1947. zaključilo je da na jugoslavenske zahtjeve ne treba pozitivno odgovoriti, navodeći sljedeće razloge: zaključci konferencije u Čapultepecu bili su preporuke, a ne međunarodne ugovorne obveze, i podrazumijevali su samo moralne obveze; ratni zločin bio je novija pravna kategorija, ali se mogao smatrati povezanim s institutom političkog zločina, dok je Argentina mogla izručivati ljude samo za obična, a ne politička kaznena djela; odsustvo bilateralnog sporazuma o izručenju s Jugoslavijom; prema Ustavu, Argentina ne priznaje posebne okolnosti i odbacuje zakone donesene retroaktivno. Također, odobravanje jugoslavenskog zahtjeva značilo bi poticanje političkog progona i otvaranje puta eliminaciji oporbe u zemljama pod komunističkom vlašću.

Pavelić se slobodno kretao po Argentini i bio je politički vrlo aktivan.

Osnovao je Hrvatsku državotvornu stranku 1949. i vladu u egzilu 1951. Nakon raspada HDS-a, 8. lipnja 1956. osnovan je Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), jedna od glavnih stranaka hrvatske političke emigracije.

Redovito i slobodno sudjelovao je u svim značajnim događajima i proslavama hrvatske političke emigracije i držao govore.

Tijekom 1954. došlo je do približavanja i na kraju neuspjelog pokušaja sporazuma između Pavelića i Stojadinovića, koji je također našao utočište u Buenos Airesu.

Uživajući zaštitu Peronove vlade kao znak lojalnosti, rukovodstvo NDH pridružilo se Nacionalističkom oslobodilačkom savezu (Alianza Libertadora Nacionalista, ALN), Peronovoj udarnoj snazi i oružanom krilu argentinskog filofašističkog nacionalističkog pokreta.

Pavelić je otvoreno održavao dobre odnose s ALN-om i njihovim vodstvom, a dužnosnici NDH držali su predavanja u sjedištu ALN-a kao ugledni gosti.

Nakon Peronova raskida s Katoličkom crkvom 1955., ALN je spalio brojne crkve i čak pokušao zapaliti katedralu u Buenos Airesu.

Pokret je ugušen 21. rujna 1955. državnim udarom nazvanim Revolucija oslobođenja (Revolución Libertadora), u kojem je Peron svrgnut.

Međutim, ustaše su i dalje uživale zaštitu vlasti.

U istom razdoblju, hrvatske jedinice sudjelovale su i u Peronističkom pokretu za strance (Movimiento Peronista para los Extranjeros, MPE), organizaciji 32 strane zajednice u Argentini lojalne Peronu, koju je predvodio Nijemac Gustav Miler.

Pod pseudonimom A. S. Mrzlodolski, Pavelić je surađivao s mjesečnikom Dinámica Social, koji je osnovao Karlo Skorca, posljednji tajnik talijanske Nacionalne fašističke stranke.

Drugi suradnici časopisa bili su Pjer Dej, belgijski kolaboracionist, bivši članovi SS-a Nizozemac Vilijam Sasen i višijevski kolaboracionist Žak Mari de Maje, kao i Mario Amadeo, prvi ministar vanjskih poslova Oslobodilačke revolucije.

Postojala su i druga antikomunistička udruženja koja su dolazila iz Jugoslavije, poput slovenske ili srpske (četničke) „neprijateljske ili fašističke emigracije“, kako ih je Jugoslavija nazivala, ali je hrvatska grupa bila uvjerljivo najbrojnija i najproblematičnija za argentinsko-jugoslavenske odnose.

Prema izvješću Ambasade SFRJ iz 1972. godine, „ova emigracija je uspjela da SFRJ, kao nigdje drugdje u svijetu, učini praktično…