Kako se kupovao automobil u Jugoslaviji

    2 meseca pre 372 pregleda Izvor: cdm.me

Ne ulazeći u to je li se nekada živjelo bolje i jesu li ljudi bili srećniji, što su dvije različite stvari, nesumnjivo je da je kupovina automobila u Jugoslaviji bila avantura u koju se nije svako bio spreman upustiti.

Nije se moglo puno birati, a ponekad se moralo dati i za crvenu Zastavu 128. Putešestvija oko promjene deviza, uplate razlike kursa, nebrojenih poreza i komplikovane administracije prisjećamo se u saradnji s Yugopapirom kroz zanimljiv satirični tekst Fadila Hadžića objavljen u Startu 1977. godine.

Decembar 1977: Francuz, Englez i Šveđanin, kad kupuju auto, lišeni su svih onih zadovoljstava koja pri tom poslu doživljava naš čovjek.

Francuz izabere boju, obavi probnu vožnju sa svojom porodicom pa, ako je zadovoljan, plati auto i vozi ga odmah kući.

Naš čovjek, kad skupi novac za auto, najprije polazi u potragu za osobom koja radi u određenoj autokući. Kad ga nađe, nosi mu kući bocu boljeg pića, ženi cvijeće, a djeci bombonijere. Poslije se trudi da tom čovjeku iz autokuće namjesti ćerku. “Mala je završila filozofiju, a još nema namještenja” – izjavio je otac čim su se upoznali i izrazio želju da mu kupac auta što hitnije riješi taj porodični problem.

Ako ta vaša veza s autoindustrijom voli ribu, dužnost je da mu subotom nabavljate svježe morske škampe i pobrinete se da uz to dobije dobro domaće vino.

I sad, ako ste sve to obavili kako treba, vi ćete se na spisku onih koji čekaju auto premjestiti s rednog broja 57893 na broj 1296. To znači da ćete čekati još samo tri mjeseca, ako u međuvremenu rođaci iz dotične autokuće ne ubace ispred vas u spisak još tri hiljade sebi dragih osoba.

Pretpostavimo da je sve to dobro završilo i vi jednog dana, četiri mjeseca nakon uplate za automobil, dobijate službeno obavještenje da možete podići auto. Vaše veselje ne bi mogao opisati ni televizijski dnevnik koji se vješto služi slikom i riječju, ali ne može iskazati toliko lirskih emocija koje vi tog jutra nosite u njedrima i čini vam se da lebdite kao balon.

Kad stignete u autokuću, neki elegantan čovjek pruža vam njegovanu ruku u kojoj je papir s vašim sljedećim obavezama. Vi ste očekivali ključ od auta, a sad čitate da ste dužni odmah uplatiti:

– dodatnu cijenu (uzrokovanu svjetskom inflacijom),

– poreze (navedene redom po državnoj hijerarhiji),

– ostale takse,

– prevoz svog automobila do mjesta isporuke

– razno (u međuvremenu je firma dodala neke ukrasne djelove na karoseriju koji se posebno plaćaju).

Dok zurite u taj papir, onaj čovjek elegantnih kretnji, imitirajući plejboja iz kataloga vlastite firme, pije kafu i daje nekome obavještenja telefonom. Kaže dotičnom da će svoj auto moći podići tek za sedam godina i moli ga da se strpi jer ima osoba koje čekaju dvanaest godina. Usput mu napominje da odmah mora uplatiti dodatnih devet miliona dinara na staru cijenu.

S druge strane žice čuje se pucanj, što može biti znak samoubistva, ali češće to muž puca u ženu jer je ona histerično zahtijevala da svakako uzmu auto te firme jer ima “najbolju liniju” u Evropi.

Zbog tog dramatskog predaha vi se odlučujete platiti sve što od vas traži autokuća. Elegantni čovjek šalje vas zatim na poštu, u saobračajnu miliciju i dvije opštinske kancelarije da obavite pet formalnosti u koje pripada i uplata četiri nove takse, što saznate tek tokom lutanja kancelarijama smještenima uglavnom na najvišim spratovima, jer država smatra auto luksuzom pa neka se penje ko želi uživati.

Sedmog dana tog administrativnog planiranja osjećate da ste blizu cilja i posljednjom snagom, oznojeni i zadihani, utrčavate u kancelariju svoje autokuće. Padate na koljena i pružate sve ispunjene potvrde elegantnom čovjeku svježe obrijana lica u plavome odijelu s francuskom frizurom. Njegov zabrinuti pogled najavljuje vam nove teškoće. Zaboravili ste uplatiti kamate na dodatni iznos u inostranom novcu, što morate učiniti preko svog deviznog računa.

Trčite do banke, ali ona je već zatvorena. Obavljate to idućeg jutra i vraćate se u autokuću gdje saznajete da je onaj elegantni čovjek bolestan; zamjenjuje ga žena koja nema pojma o vašem slučaju jer radi u prodaji autodjelova.

Ličnim šarmom utiče na vas pa mijenjate upravo donesenu odluku; odustajete od razbijanja izloga i sličnih terorističkih akata. Ona vas umiljato moli da pričekate tri dana dok se ne vrati njen kolega. Vidjevši vaš bolan izraz na licu, tješi vas time što su oni koji su kupili auto prije dva mjeseca dobili neispravne upravljače. Vi imate sreću – kaže ona uz blistav smiješak – jer nova je pošiljka vrlo dobra.

Bolest elegantnog čovjeka potrajala je desetak dana, a kad se pojavio, imao je krasnu crnu boju, tipičnu za one koji se vraćaju sa skijanja.

Na naše veliko iznenađenje, odmah vam pruža papir s kojim trebate otići u skladište i podignuti automobil. Srdačno vam stiska ruku, a kad vi uhvatite za kvaku, na njegovu se licu javlja tajanstveni smiješak koji vi niste kadri objasniti iako se smatrate dobrim psihologom.

Po auto na blatnu periferiju

Skladišta autokuća nalaze se, uglavnom, na krajnjoj periferiji grada, u dubokom blatu, i taksista vas ostavlja kilometar daleko jer ne želi uprljati auto. Tokom vožnje vas je upitao koji auto kupujete i kad ste mu odgovorili, pogledao vas je zaprepašteno, kao da vas je zatekao kako bacate novac u bunar.

“Za tri mjeseca kupovaćete nove amortizere!”, objašnjava vozač i dodaje: “Ja sam tu krntiju jednom vozio i nikad više! Nikad”.

U dvorištu skladišta, ograđenom bodljikavom žicom, ugledate dvadesetak novih vozila i stotinjak osoba koje skakuću od hladnoće i muvaju se okolo poput trgovaca na stočnom sajmu.

Pružate svoj papir magacioneru, a on vas sumnjičavo odmjerava i traži legitimaciju. Kad je dobije u ruke, naglo se udaljava i trči bijesno prema jednom automobilu pa zatvara vrata ispred nosa čovjeku koji je htio zaviriti u svoje buduće vozilo.

“Kad izaberete, onda možete unutra! Gdje bismo mi došli da svako opipava i iskušava sve automobile koji su ovdje”, svadljivo viče magacioner u žutom kožuhu i zatim vam vraća legitimaciju.

Odlazite birati automobil, ali dobro pazite da ga ne dodirnete rukama jer osjećate da vas vreba magacioner strogim pogledom. Nije isključeno da ima i oružje jer kožnata mu je bunda vidljivo nadignuta iznad zadnjeg džepa. U jednom uglu dvorišta opažate šatore i u njima ljude koji su došli iz pokrajine. Tu spavaju i jedu suvu hranu dok ne dođu na red da podignu svoj auto. Za svaki slučaj žele biti blizu, jer događalo se da su automobili razgrabljeni dok je kupac stigao s nekog udaljenog ostrva.

Prilazi vam jedan od tih ljudi i priča ponizno kako je ostao bez novca pa vam nudi svoj novi zimski kaput u bescjenje. Odbijate ga jer ste zadnji dinar dali za auto. Dugove mu ne spominjete da sve skupa ne bi ličilo na melodramu.

Izabrali ste auto koji je bio najmanje uprljan blatom. Svi su bijele boje “jer su oni crveni i zeleni otišli preko rođaka iz autokuće”, šapuće vam jedan drugar iz šatora.

Loš rasplinjač

Pokazujete svoj auto prstom i magacioner vam pruža ključ. Daje vam do znanja da se preuzeti auto ne može više vraćati. Ulazite u auto i uključujete motor. Srećni ste što je odmah upalio, ali nakon nekoliko metara vožnje čujete zagonetno lupanje ispod auta. Pitate kroz prozor magacionera što to lupa, a on vam odgovara da je vjerovatno rasplinjač jer su u ovoj posljednjoj pošiljci svi rasplinjači loši.

Želite vratiti auto, ali iskusni magacioner odlučno odmahuje rukom:

“Ne dolazi u obzir, moj gospodine! Lijepo sam vam rekao da vraćanja nema… Idite u servis neka vam to poprave”.

Idućih ste dana od jutra do mraka u ovlašćenom servisu svoje autokuće. Popravili ste karburator, ali ustanovili ste da vam se vrata ne zatvaraju…

“Morate pričekati dok stignu nova vrata, to je stara boljka ovih auta!… Bojim se da će vam otpasti i prozori jer lijepe ih običnim tutkalom”, objašnjava vam očinski majstor iz servisa, a vi mu gurate po treći put novac u naglašeno otvoren džep, ne bi li vam otkrio još neke skrivene tajne vašeg automobila prije nego što istekne garancija.

Ali, automobil se počne ozbiljnije raspadati dva dana nakon isteka garantnog roka. To nije zasluga samo firme nego i ovlaštenog servisa, jer neko vam je zamijenio pola motora i ugradio ga svom rođaku. Porodični osjećaji često su presudni pri servisiranju auta, a vi to saznate tek kad vam auto stane.

Ipak – to više ne pripada u kupovinu automobila.

Francuz i Englez, kad kupuju auto, sigurno nemaju svih tih užitaka i zato auto koji je Jugoslaven kupio za petnaest miliona, oni plate najviše – sedam”.

Najnovije vijesti

Najčitanije

Pogledajte rezultate glasanje po opštinama

31. avgusta 2020. 13158 pregleda

Pljevaljska „vještica u magli“

20. decembra 2020. 8006 pregleda

Jesu li Pljevlja žrtvovan grad?

27. marta 2020. 7191 pregleda

Kupiću vodenicu i vratiti je crkvi

19. juna 2020. 6517 pregleda