Posljednjih dana u našem gradu sve je popularnije sankanje na pljevaljskoj Kipi. 

Široko i dobro uklizana staza, veliki broj djece, roditelja, baka i deka i sunce koje obasjava stazu, razlozi su i za one široke osmjehe koje možete vidjeti na njihovim licima. 

Usne se šire u osmijeh i vraćate se u dane vašeg djetinjstva. One zimske dane koji se ne zaboravljaju. Sankanje, pravljenje Sneška Belića, grudvanje i sve druge snježne čarolije nekada su razlozi sjete i tuge za onim što je prošlo, a nerijetko i radosti zbog toga što, eto, još uvijek možete sjesti na sanke i sa djecom ili unucima oživjeti te trenutke.

Zdravi ste, na nogama ste i šta vas spriječava da napravite još jedan „spust“. Od toga vam može biti samo bolje. Milina je vidjeti i čuti dječiji smijeh ovdje, takođe i čuti ono dobro poznato „čuvaaaaaaj“, dok se neko spušta niz stranu na klisku, sankama ili sada sve popularnijoj gumi, opominjući tako one koji opet idu ka vrhu staze.

Možda najviše opominjući one najmlađe koji nijesu još viješti i ne poznaju pravila da čim se spuste treba da se sklone  sa staze i idu lijevom ili desnom stranom koja još nije uklizana, ali će sasvim sigurno vrlo brzo biti utabana.

Strah je prisutan samo kod onih starijih koji su danas, eto, odlučili da se prvi put ove zime spuste niz stazu. No, i njih već nakon prvog spuštanja napušta. A onda, nakon nekog vremena, kad  djeca odluče da malo odmore i nađu neku novu zanimaciju na snijegu, roditelji, bake i deke preuzimaju rekvizite za sankanje. Čini nam se da se podmlađuju!