Mali Oglasi
EXIT

Ko ne plati švercerima, guli tabane planinama (1)

  • 2 sedmice pre
  • 222 pregleda
  • Izvor: Vijesti

Desetine migranata svake večeri pokušava ilegalno da pređe iz Crne Gore u Bosnu i Hercegovinu, kako bi nastavili ka državama Evropske unije – ali nema zvaničnih podataka koliko njih uspije u tome.

Oni koji se odluče da šumskim stazama sami krenu u tu avanturu, platiće eventualno taksi prevoz od Pljevalja do pograničnih sela.

Izvori “Vijesti” tvrde da drugi plaćaju par hiljada eura osobama koje im garantuju siguran ulazak u BiH, a mimo zvaničnih graničnih prelaza.

“To je široka mreža, svi koji dođu ovdje znaju ko se bavi tim poslom i gdje da ga nađu. Znaju da migrante prevozi kombijem… Avganistancu sa dvoje djece uzeli su 3.000 eura da ih prebace do BiH”, saopštio je jedan od sagovornika upućen u ta dešavanja.
Iz Uprave policije nijesu odgovorili da li su provjeravali tačnost tih tvrdnji.

Reporteri “Vijesti” tri dana u Pljevljima proveli su sa državljanima Maroka, Avganistana, Irana, Sirije… i svjedočili njihovim pokušajima da ilegalno uđu u susjednu državu.

Za to vrijeme iz Podgorice u tu opštinu došlo ih je oko stotinu. Najviše Marokanaca.
Većina je kazala da bi da se domogne Francuske.

Iz Internacionalne organizacije za migrante (IOM) “Vijestima” su odgovorili da broj migranata koji ulaze u Crnu Goru raste – od 807 koliko ih je ušlo 2017. godine, do 7.477 – koliko ih je ove godine stiglo u državu.

“Migranti najčešće iz Crne Gore odlaze u Bosnu i Hercegovinu i to koristeći putni pravac ka Nikšiću i Pljevljima”, odgovorila je šefica kancelarije IOM za Crnu Goru Dušica Živković.

Akcija počinje u sumrak

Grupa od desetak migranata iz Avganistana i Irana, sa prvim mrakom u subotu okupila se u parku preko puta pljevaljske pošte. Pored njih ranci sa garderobom, vreće za spavanje… Za manje od sat bili su nadomak granice sa BiH.

“Spavali smo u kampu na Koniku, danas smo došli ovdje i idemo dalje. Bilo bi dobro da nas ne otkrije policija, jer mi samo želimo da stignemo negdje gdje ćemo moći normalno nastaviti život. Ovdje to ne možemo, nemamo gdje da radimo”, rekao je dvadesetpetogodišnji Dževad iz Avganistana.

Nakon razgovora sa njima, novinarka i fotoreporter pratili su kako se približavaju granici.
Kada su bili sigurni da su se “oslobodili” reportera, petorica migranata prešli su ulicu Velimira Jakića i na parkingu iza hotela “Tara” ušli u dva taksi vozila jednog pljevaljskog udruženja, koja su ih čekala.

Automobili su velikom brzinom prošli pored Autobuske stanice, zatim stanice policije u pravcu kamenog mosta i naselja Guke, ka graničnom prelazu Metaljka.

Tridesetak minuta trajala je vožnja do škole u selu Boljanići, gdje su migranti morali izaći iz kola. Uz instrukcije vozača, pješke nastavljaju put. Vožnja je koštala 100 eura, kazali su oni.

“Odavde idemo pješice, preko planine”, kazao je Dževad, dok je sa ekipom skretao sa glavnog puta ka granici.

Oni koji nemaju novca za to putovanje, pješke preleze i tih 30-ak kilometara. Do granice onda imaju još petnaestak…

“Vijestima” je rečeno da ih taksisti tu ostavljaju kako se ne bi sreli sa graničnom policijom.
Reporterima, međutim, niko od nadležnih nije objasnio zbog čega krišom voze migrante u lokalu i koji propis time krše…

Pljevljak Radisav Šepić ispričao je “Vijestima” da ne zna zbog čega je uslovno osuđen na šest mjeseci zatvora, jer je kao registrovani taksista vozio migrante:

“Došli su na štand, pokazali mi na mapi Metaljku i pitali da ih vozim do tamo. Pristao sam. Na par kilimetara izvan grada, zaustavila me je granična policija… Nakon što su došli policajci iz Centra bezbjednosti, priveli su me pod pratnjom. Njih su odmah pustili, a mene ispitivali da li sam imao nekakve dogovore sa njima. Graničari su mi po zaustavljanju rekli da im je javljeno čim su migranti zakoračili u moj auto. Optužen sam, pa osuđen za trgovinu ljudima, iako ne znam zbog čega jer mi taksisti imamo pravo da prevozimo putnike ko god da su i nismo dužni da im tražimo bilo kakva dokumenta. Nisam bio u pograničnom pojasu kada su me zaustavili, a i da jesam – moje pravo je da ih vozim do granice”, kazao je Šepić.

Iz Uprave policije nezvanično su saopštili da taksistima nije zabranjeno da prevoze migrante, ali da granični policajci obevještavaju kolege iz kriminalistike ukoliko migrante u tim vozilima primijete nedaleko od granice i mimo glavnog puta.

U telefonima rute

Izvori lista tvrde da je oko 10.000 migranata iz Podgorice za tri godine stiglo u Pljevlja, ali u toj opštini na sjeveru Crne Gore gotovo da ne ostane nijedan – oni koji ne uspiju da ilegalno pređu granicu, najčešće se vrate u glavni grad.

Pojedinci ostaju po par noći kako bi ponovo pokušali da uđu u BiH. Na raspolaganju im je više tajnih puteva.

Ne kriju da u telefonima imaju ukucane rute kojih se precizno drže, ali i da gotovo svi dobijaju instrukcije koje policijske punktove da izbjegavaju, gdje će ih ko sačekati, ko ih i čime vozi do mjesta od kog im je granica najbliža…

Tridesetak migranata sa kojima su reporteri “Vijesti” razgovarali, saopštili su da su u Pljevlja doputovali redovnom autobuskom linijom iz Podgorice, što je fotoreporter i dokumentovao.

U subotu veče 62 migranta stigla su u Pljevlja. Noć kasnije još 19 njih, samo u jednom autobusu. Za par minuta desetak ih je već bilo na putu ka granici – van ograde gradske autobuske stanice čekali su ih spremni prevoznici.

Ostatak grupe noć je proveo u hotelu, a ujutro su se ukrcali u kombi koji vodi do sela Šula, nadomak granice. Tvrde da tom rutom najmanje pješače, jer im do granice sa BiH ostaje pet ili šest kilometara, uz zadatak da kroz Čelebiće zaobiđu granični punkt Čestin. Te grupe, uglavnom odlaze ka Foči i Sarajevu.

Ako odu u pravcu Boljanića, od tog mjesta mogu birati dva puta u zavisnosti od toga ko ih i gdje čeka.

Neki prolaze kroz selo Poblaće, zaobilaze punkt crnogorske policije i paralelno sa glavnim putem, probijaju se do bosanskih šuma.

Ako neprimijećeni uspiju zaobići okolinu graničnog prelaza Mostina, idu prema Goraždu.
Pješačenje do BiH, kako tvrde, najteže je onima koji moraju proći nedaleko od prelaz Metaljka – između sela Poblaće i Raišići, preko planine Kovač. Kažu da je staza najteža, ali da njom korača najmanji broj policajaca.

Pojedine grupe koje se upute ka istom prelazu, idu prema selu Raišići – prevoznici ih ostavljaju u selu Potkovač odakle nastavljaju hodajući.

Druge “vodiči” prevoze kroz selo Bukovica, odakle preko Ponikve pješke pokušavaju da se domognu Goražda.

Crna Gora daje sve od sebe, ali joj je potrebna pomoć

Iz IOM-a su saopštili da nemaju zvaničan podatak koliko se migranati prosječno zadržavaju u Crnoj Gori: “Ali na osnovu dosadašnje prakse, možemo reći da se odrasli muškarci zadržavaju kraće u odnosu na porodice, u prosjeku od pet do 10 dana, u zavisnosti od vremenskih uslova”, saopštila je šefica njihove kancelarije za Crnu Goru, Dušica Živković. Iz te organizacije konstatovali su da se Crna Gora maksimalno zalaže da adekvatno odgovori tom izazovu.

“Činjenica je da je za sve migrante obezbijeđen smještaj, ishrana, kao i neophodna medicinska pomoć. Ukoliko uporedimo situaciju sa zemljama iz okruženja i imamo u vidu činjenicu da je učešće međunarodne zajednice daleko veće u susjednim zemljama, možemo slobodno zaključiti da je Crna Gora ozbiljno pristupila ovom problemu i vrlo odgovorno pristupa kompletnom procesu upravljanja migracijama”. Kažu da to ne znači da Crnoj Gori nije potrebna podrška: “Naravno da je neophodna, kao što je potrebna i mnogo većim sistemima i mnogo bogatijim državama od naše, ali ne zato sto Crna Gora ne može da se nosi s ovim izazovom, već zato što to nije samo problem Crne Gore, već globalni problem”.

Svakodnevna podrška mobilnih timova IOM-a

Mobilni tim IOM-a, prema riječima Dušice Živković, svakodnevno je prisutan u centrima da bi migrantima obezbijedio adekvatan pristup informacijama uz podršku prevodioca koji su stalno na terenu:

“Obezbjeđuje psihosocijalnu podršku, organizuje transporta za ranjive kategorije (porodice, žene, djeca, migrante u lošim psihofizičkom stanju) do centara za smještaj, centara za socijalni rad, medicinskih ustanova i dr. Kroz program asistiranog dobrovoljnog povratka i reintegracije (AVRR), IOM migrantima organizuje povratak u zemlju porijekla, obezbjeđuje neophodna dokumenta za povratak, finasijsku pomoć i u vidu jednokratne pomoći, kao i reintegracioni paket, koji se migrantima dodeljuje nakon povratka u matičnu zemlju”, saopštila je ona.

Skrivanje, bježanje, strah, hladnoća…

Tridesetogodišnji Hamza iz Irana prešao je stotine kilometara pješke, sa ranama na nogama provlačio se crnogorskim i bosanskim šumama, hodao planinskim vrletima i domogao se Hrvatske. Uzalud. Nije uspio da se dočepa Danske, u koju je krenuo. Vraćen je nazad u Crnu Goru. Proteklog vikenda ponovo je iz Pljevalja krenuo na put. Rekao je da vjeruje da će uspjeti.

Hamza tvrdi da ima danska dokumenta, ali da su ga uprkos tome deportovali iz Hrvatske u Bosnu, a potom nazad u Crnu Goru.

“Četiri godine sam živio u Danskoj, otišao u Iran i krenuo nazad. Stigao sam do Hrvatske u kojoj sam izgubio dokumenta. Odmah su me deportovali u Bosnu i Hercegovinu. Nije mi pomagao zahtjev da provjere sa Danskom imam li njihova dokumenta. Molio sam ih da to učine, ali samo su me istjerali, jer ja za njih nisam ništa drugo osim migrant”, kazao je on.
Ispričao je da su hrvatski vojnici i policajci, osim toga, bili fer prema migrantima, ali da su njihove kolege iz BiH neprofesionalne i da se prema izbjeglicama ponašaju užasno.
“Uzeli su mi pet hiljada danskih kruna i istjerali me iz države nazad, do granice sa Crnom Gorom i sada pokušavam ponovo da se domognem Danske. Opet isto, samo drugim putem, jer ranije nisam kretao iz Pljevalja. Čeka me pješačenje danima, skrivanje, bježanje, strah, hladnoća… Pokušavaću dok god se domognem Danske, ili njihove najbliže ambasade”, rekao je on.

Iz pakla u pakao

Dvadesetpetogodišnji Dževad iz Avganistana priča da se bježeći od bombi, ubijenih, ranjenih, prije nešto više od dva mjeseca domogao Grčke.

I tamo ga je, kaže, čekao pakao – zapaljen je izbjeglički kamp Lesvos u kojem je boravio.
Na telefonu pokazuje fotografije stradalih Avganistanaca, pored čijih tjela je morao proći bježeći od bombaških napada, snimak požara u kampu u Grčkoj…

“U Avganistanu je trebalo da budem mrtav samo zato što Talibani ubijaju nas koji smo Hazari. Hiljade ljudi je ubijeno zbog toga, pa i moja porodica”…

Kaže da želi da nastavi studije i da je zato krenuo ka Evropi, odnosno Italiji.

“Želim nov život, jer sam sve izgubio. Ali, na tom putu ponovo se dešavaju loše stvari”.

Tvrdi da dva mjseca neprestano hoda – od kada je izgorio kamp u Grčkoj.

“Nas nekoliko krenulo je nakon požara pješke preko Grčke, Albanije u Crnu Goru…
Hodali smo sedmicama. Spavali na ulici, u parkovima… Mi nismo bili prijatelji ranije, upoznali smo se na izbjegličkom putu, a neke sam sreo u kampu na Koniku”, kazao je Dževad.

U subotu veče razgovarao je sa novinarkom “Vijesti” u Pljevljima. Telefonom joj se javio nakon 48 sati, rekavši da je stigao u Hadžiće u BiH.

FOTO: Boris Pejović

Copyright © 2019 PV Informer. Sva prava zadržana.