Ministarstvo finansija redovno objavljuje listu najvećih zarada u Crnoj Gori, ali taj pregled odnosi se isključivo na plate isplaćene iz državnog budžeta. Zbog toga u javnom fokusu često izostaju oni koji u realnosti primaju ubjedljivo najveće iznose – čelnici komercijalnih banaka i državnih finansijskih institucija.

Njihova primanja ne ulaze u državne izvještaje, a u vrhu tržišta mjesečne plate predsjednika uprava najvećih banaka, prema saznanjima BiznisCG, prelaze i 20.000 eura.

Takva primanja ne iznenađuju ako se zna da bankarski sektor u Crnoj Gori funkcioniše gotovo kao zatvoren krug – često nazivan bankarskim kartelom – u kojem svega nekoliko institucija drži većinu tržišta i profita. Prema podacima za prvih šest mjeseci ove godine, banke su ostvarile čak 70 miliona eura neto dobiti. Pritom, četiri banke zajedno drže impresivnih 83,5 odsto ukupnog profita sektora.

Podaci MONSTAT-a potvrđuju dominaciju finansijskog sektora i kada je riječ o prosječnim zaradama. Najveće neto prosječne plate u junu zabilježene su u oblasti finansijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja, gdje zaposleni u prosjeku primaju 1.624 eura – čak 614 eura više od prosječne junske plate u državi (1.010 eura).

Od domaćih finansijskih institucija, posebno se izdvajaju rukovodioci Razvojne banke i Centralne banke Crne Gore. Direktor Razvojne banke Nikola Tripković, kao direktor Investiciono razvojnog fonda je primio nešto preko 4.800 eura. Međutim, u pogledu kontinuiteta i značaja posla, malo ko se može porediti sa Irenom Radović, guvernerkom CBCG. Njena mjesečna primanja lani su se kretala između 5.657 i 6.450 eura, ali je utisak da je zaradila svaki cent, budući da joj neodgovorna Skupština još nije izglasala viceguvernere.

Sve ove brojke i imena potvrđuju da, iako su visoke plate u javnom sektoru predmet pažnje i rasprava, pravi rekorderi po primanjima nalaze se u vrhu crnogorskih banaka, dok domaće finansijske institucije, uz izuzetke poput CBCG i Razvojne banke, i dalje nude značajno iznadprosječne zarade. U zemlji gdje banke bilježe rekordne profite, ostaje otvoreno pitanje – da li bi dio tog kolača mogao biti vraćen građanima kroz niže kamate i povoljnije uslove kreditiranja, umjesto da ostaje u rukama malog broja najplaćenijih menadžera. (Nastaviće se)