Pozorište ćuti. Ćuti i trpi, od marta. Muk je u sali Crnogorskog narodnog pozorišta, sablast u Gradskom pozorištu. Glumice i glumci snivaju budni od proljeća, o novom danu, kad će ponovo pred publiku. A umjetnost nije k’o sve drugo, nije ni nalik. Njoj treba ljubavi i pažnje, treba joj da živi svakog dana!

Nacionalno koordinaciono tijelo je u cilju zaštite života građana i sprječavanja širenja koronavirusa u Crnoj Gori, donijelo mjeru kojom se obustavlja rad pozorišta. Iz dana u dan, u skladu sa epidemiološkom situacijom u zemlji, dolazi do popuštanja određenih mjera, pa su tako uz propisana pravila sa radom nastavili muzičari, ugostitelji, frizeri, kozmetičari – ali ne i glumci.

Zaista nam jeste potrebno da sa prijateljima uz šolju kafe provedemo vrijeme u kafiću, moramo njegovati socijalni život. Potrebne su nam usluge frizera i kozmetičara, moramo njegovati sebe. Potrebno nam je da se opustimo uz dobru muziku, moramo nastaviti da živimo. Da li nam je potrebno da se kulturno uzdižemo? Je li nam potreban kulturni život i umjetnost? – Moramo njegovati svoj um i njegovati svoj duh, moramo se oplemenjivati!

“Kao luda koja traga za modelom preživljavanja”

Ova pitanja postavlja sebi i glumica Anđelija Rondović, koja je zavšila studije na FDU Cetinje, gdje sada radi kao saradnik na predmetu Gluma i pokret. Pita se i Anđelija, kome je umjetnost potrebna i zašto se ne čuje ničiji glas…

“Sve ovo je dovelo do toga da preispitujem odluku bavljenja umjetnošću, ne isključivo zbog finansija, već zbog pitanja kome je umjetnost potrebna. Zar samo nama koji se njome bavimo? Voljela bih da hiljade ljudi na rastojanju od dva metra sa maskama protestuje, jer žele da gledaju predstave. Ovako, ja ću protestovati, jer želim da igram”, kazala je glumica Anđelija Rondović.

Prvi talas koronavirusa ona je provela u stanu u Podgorici, održavajući virtuelne časove glume studentima prve godine FDU Cetinje, gdje radi kao saradnik. Nastavili su tako do kraja maja i sa popuštanjem mjera se vratili na fakultet 4. juna, jer su bili svjesni da umjetnost treba scenu, partnere, crni prostor kutije, priča Anđelija.

“Profesor Branimir Popović i ja smo bili spremni da nastavimo rad u vježbaoni, bez obzira na to kad će se pandemija završiti. Tokom ovog prvog talasa moj partner, kolega i reditelj Zoran Rakočević i ja smo gledali predstave na Jutjub kanalu podrazumijevajući da ih ne možemo osjetiti i doživjeti u cjelosti jer nismo u gledalištu i nismo u stanju da i sami komuniciramo sa glumcima. I ja sam kao i moje kolege izbacila audio snimak odlomaka iz kvalitetne literature, ali se zbog toga nisam osjećala prijatno. Osjećala sam se kao animator, kao luda koja traga za modelom preživljavanja”, ispričala je Anđelija.

Ipak, pored toga što ova situacija utiče na profesionalni život glumaca i stvara osjećaj odbačenosti i frustracije, tako utiče i na njihove finansije i dovodi u pitanje egzistenciju mnogih. Ova mlada glumica ukazala je i na tešku situaciju njenih kolega, ali i nje same, jer je gluma na kraju krajeva njihov posao i osnovni izvor prihoda.

“Ko god ovo bude čitao mora da zna da neke od mojih kolega nemaju 10 eura za Netfliks jer se predstave ne igraju. To što sam ja na plati do oktobra, ne znači da ovo sve nije moja muka”, istakla je ona.

Pitali smo je kako gleda na to što je nedavno omogućen rad muzičarima, uz propisane mjere, s obzirom da se radi o jednoj vrsti umjetnosti. Ona smatra da su na glumce i pozorište svi zaboravili.

“Muzičarima je od skoro odobren rad, uz određene mjere, jer su se pobunili i tražili da rade. Mi se očigledno dovoljno ne bunimo, sve se svodi na Facebook statuse i komentare, a organizovano ne djelujemo. Mislim da niko nije donio nikakvu odluku o glumcima i pozorišnim predstavama, jer se niko iz tijela koja se bave donošenjem mjera nije ni sjetio toga. Dakle, tolika smo margina, najnebitnija stavka, da je vjerovatno da su zaboravili. Svaka kozmetičarka ima jasne instrukciju, svaki frizer i svaki šofer u ovoj zemlji. Samo nas – nema”, zaključila je Rondović .

Mladi glumci su ugroženi

Profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, poznata crnogorska glumica Dubravka Drakić  kazala je da je svakako i za nju ova situacija veoma teška, budući da od marta nije zaigrala nijednu predstavu.

“Ali, ima i onih kojima je mnogo teže, sad oni treba da govore. Mladi glumci su ugroženi egzistencijalno, umjetnički i ljudski”, kazala je Drakić.

Neki su jedini hranioci porodice

Mlada glumica Jelena Đukić koja je završila studije u klasi prof. Branislava Mićunovića na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, svoje razočarenje iskazala je putem statusa na Facebook-u, koji je izazvao veliku pažnju korisnika ove društvene mreže. Jelena, koja u pozorištu nije igrala pet mjeseci sa pravom je bila surova, ali otvorena i iskrena u svom obraćanju.

Jelena priča da ova situacija kada se posmatra sa profesionalne strane, nije baš u potpunosti obustavila glumu i stvaranje.

“Svjedoci smo da je ovaj period iznjedrio niz projekata i izraza kroz različite medije, te je gluma na daskama dobila neku zamjenu, tako da ne mogu reći da sam proteklih nekoliko mjeseci bila u potpunosti bez obaveza… Međutim, da li je sve to dovoljna kompenzacija za teatar, to je već drugo pitanje”, kazala je ona.

A što se tiče primanja, naglašava Jelena, svjesna je koliko je njenih kolega koji su nezaposleni, roditelji i nekad jedini hranioci porodice, te misli da nema prava da govori o nezavidnosti cijele ove situacije.

“Ovaj poziv je svakako neizvjestan u finansijskom smislu i nekako si na to pripremljen od upisa na akademiju. Osnovni izvor primanja su honorari od igranja predstava, a količina primanja zavisi od broja projekata, igranja i gostovanja… Kvalitet vašeg života umnogome zavisi od života predstava koje igrate. U proteklih nekoliko mjeseci život predstava je stao, mislim da dalje možete prosuditi i sami”, priča Đukić.

No, kako kaže, kao što su našli načine da se kreativno izraze kroz druge medije, tako su i pronađeni novi načini da se možda nadomjeste finansije. Kao primjer navodi mnoge projekte koje je iznjedrio konkurs Ministarstva kulture, koji je raspisan zarad pomoći nezaposlenim stvaraocima.

Ovaj period obilježila je prilika da bude dio ovogodišnjeg Sarajevo Talents-a, kao polaznica Acting Studio modula, te kaže da je izuzetno srećna što je dobila priliku da se razvija i radi sa mladim filmskim profesionalcima iz jugoistočne Evrope i južnog Kavkaza.

“Ne mislim da ne postoji druga stvar koju bih umjela da radim, ali sam odabrala ovu. Školovala sam se i nastavljam da se što više razvijam i oblikujem kako bih bila što bolja glumica. Biti glumac nije sam izbor i usud, već i nagon. Ogromna je potreba izraziti se na taj način i jako je teško nadomjestiti sve to online sadržajima. Treba razmišljati u kojim sve pravcima gluma kao umjetnost može da se razvija i iskoristiti tehnološki napredak maksimalno. Ali, uz to i shvatiti koliko ništa ne može zamijeniti punoću života koji vam se odigra pred očima na pozorišnoj sceni”, ispričala je Jelena.

Drago joj je, kako kaže, što su se muzičari izborili da se pronađu načini i uspostave pravila pod kojima je njihov rad moguć u ovim uslovima.

“Mislim da to može da bude jako dobar primjer kako da se zajedništvom izborite za osnovno pravo, a to je pravo na rad. Jer na kraju krajeva i oni i mi samo želimo da radimo i da se bavimo svojim poslom”, kazala je.

Budući da se nisu obraćali nadležnim institucijama i NKT-u, Jelena smatra da je možda upravo u tome njihova krivica.

“Mislim da bi esnaf po ovom pitanju morao da bude jedinstven i da se zajednički bori za pravo da radi svoj posao. Ova situacija je kompleksna i izazov je na globalnom nivou i nije je nimalo jednostavno niti prevazići, niti riješiti, iako će možda neko reći suprotno. Niko od nas ne želi ničim da ugrozi svog kolegu, porodicu, prijatelje ili bilo koga u publici. Niko ne želi da se po svaku cijenu pozorište otvori. Samo mislim da je neophodno pokušavati smišljati rješenja u kojima teatar postoji, opstaje i funkcioniše”, objašnjava.

Dodaje da trenutno postoje razna predviđanja kako će se ova situacija dalje odvijati, ali činjenica je da niko sa sigurnošću ne može reći koliko će trajati. Vrijeme je, kaže ona, da se osmisle moduli po kojima će dalji rad biti moguć uz pridržavanje svih mjera i pokušaj da se ničije zdravlje time ne ugrozi.

“Kao pojedinac nemam ništa da poručim. Ali s druge strane, mislim da bi svi trebalo da vodimo računa da je kultura neizostavan i jako bitan segment života svih nas i da bi zbog toga trebalo svi da učinimo napor da omogućimo da se kulturni život odvija”, zaključila je Jelena.

Takav je život glumica i glumaca u Crnoj Gori već pet mjeseci. Oni bez umjetnosti su prazni, njihova nadahnuća guše se u petomjesečnoj agoniji. A, umjetnost bez rada je ništavna. Pozorište bez igranja i publike hladna sala bez namjene, u kojoj zidovi vape za govorom, za pričom, za pokretom…

Mi, publika, bez pozorišta, izgubljeni u gužvi svakodnevice.

“Pozorište je u modernom građanskom životu u kojem se, zahvaljujući religiji, zakonima, moralnosti, običajima, navici, stidljivosti i tako dalje, sputava veoma tijesnim granicama značajna i u neku ruku neobična ustanova“, kazao je njemački pisac i filozof Johan V. Gete.