Legende, mitovi i teorije zavjere o Titu – koliko uopšte ima istine

    4 godine pre 943 pregleda Izvor: cdm.me

Teorije zavjere su neizostavni dio istorije ovih prostora, a mnoštvo je onih koje u centru pažnje imaju nekadašnjeg doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Društvene mreže, onlajn članci, forumi, pa i knjige, prepuni su teorija zavjere o Josipu Brozu Titu.

Mitovi se kreću od onih da je krio nevjerovatnu tajnu u akten-tašni, da je zapravo bio ruski agent, pa do otkrića da je onaj koga smo viđali na TV snimcima, a poneko i uživo, imao dva prsta više od pravog Tita, koji je izgubio srednji i kažiprst još u ranoj mladosti.

Odabrali smo četiri najpopularnije teorije zavjere i zamolili Predraga J. Markovića, doktora istorijskih nauka sa beogradskog Instituta za savremenu istoriju, da ih prokomentariše.

1. Tito, zapravo, i nije bio Tito

Svakako na vrhu liste teorija zavjere je da se na čelu SFRJ godinama nalazio strani agent.

Dvije najčešće teorije su da je Titov identitet preuzeo neki austrougarski agent ili ruski general Nikolaj Lebedev.

Pravi Tito je, navodno, poginuo ranije, mada mnogi konspirolozi navode različite datume njegove smrti.

Zagovornik teorije tajnog identiteta Josipa Broza je bio i Aleksandar Matunović, nekadašnji Titov ljekar.

Matunović je autor knjige Enigma Broz: Ko ste vi, druže predsjedniče u kojoj piše kako je Tito u akten-tašni – koju je uvjek nosio sa sobom – čuvao tajnu o sopstvenom identitetu. Mističnosti čitave teorije doprinosi detalj da je tašna navodno bila od zmijske kože.

Prema Matunovićevim tvrdnjama, sadržaj torbe bio je osiguran ključem i malim katancem.

Jedan od članova komisije za sređivanje Titove zaostavštine je nakon maršalove smrti otkrio Matunoviću da se u torbici nalazila kopija izvještaja austrougarskog Ministarstva rata od jeseni 1915. godine, koji sadrži spisak austrijskih oficira, podoficira i vojnika poginulih u vrijeme bitke za Galiciju, piše u knjizi.

Među poginulima se našlo i ime kaplara Josipa Franje Broza.

Istoričar Marković odbacuje ovu teoriju, a dodaje i da je postojao mnogo veći broj priča o Titovom nacionalnom porijeklu.

“Smišljane su teorije o poljskom Jevrejinu, Rusu, Austrijancu, Italijanu, ruskom Njemcu, Čehu, Mađaru, vanbračnom sinu bečkog Jevrejina, sovjetskom diplomati Lebedevu”, kaže Marković.

“Za vrijeme rata se pominjao Kosta Nađ, Moša Pijade, pa čak i žena.”

Marković kaže da je “jedan od najmaštovitijih publicista, Momčilo Jokić, tvrdio kako je Josip Broz u Pečuju zajedno sa Hitlerom i Krležom – (hiljade Hitlerovih biografa nije doznalo tu tajnu) – pohađao Vojnoobavještajnu školu i da je pravi Broz umro 1913. godine, a da je njegov identitet preuzeo austrougarski obavještajac.”

“Doktor Matunović [tvorac teorije o akten-tašni], koji je kratko vrijeme bio Titov ljekar, tvrdio je kako je pravi Josip Broz stradao u Rusiji, a da je Tito ‘tipičan predstavnik germanske rase’, vjerovatno Njemac iz Rusije, koga su Sovjeti ubacili kao agenta u Jugoslaviju.”

Marković podsjeća i na hrvatski film Josef iz 2011. godine.

U ovom filmu, više prevaranata na Istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu, jedan od drugog kradu dokumenta mrtvog Josipa Broza.

Posljednji od njih je kasnije postao Tito.

Maković ističe da ove maštovite hipoteze potiču od različitih izvora, između ostalog i od apokrifnih priča da Tita u više prilika nisu prepoznali ni najbliži rođaci i susjedi.

“Prvo, te priče su uglavnom izmišljene. Drugo, njegova porodica se velikim dijelom rasula iz Kumrovca.”

“Tito je sam u prvoj Dedijerovoj verziji Priloga ispričao kako nije poznao brata Martina, niti ovaj njega, kada su se sreli na stanici u Bečkom Novom Mestu 1912. godine. Prije toga je Martin posljednji put vidio Jožu u njegovoj desetoj godini.”

Marković dodaje da je u svijetu bez fotografija mnogo teže održati nečiji lik u uspomeni.

“Seoski ljudi s početka 20. vijeka [kakav je bio i Tito], uglavnom nemaju fotografije prije vojske, vjenčanja ili odlaska na školovanje.”

2. Nije znao da priča pravilno, a svirao je klavir i to sa svih deset prstiju

Svaka od konspirativnih teorija nudi više “dokaza” zašto Tito nije bio onaj za koga se izdavao.

Prije nekoliko godina je u domaćim medijima kružila priča izvjesnog Amerikanca Marijana Džona Markula koji je 1955. godine FBI agentima pričao o susretu za Titom. Markulu je još tada “bilo jasno” da je Tito ruski agent.

On je, navodno, posjetio Jugoslaviju 1953. godine i u dva navrata razgovarao sa Titom.

Tada je primijetio dvije stvari – da Tito ima svih deset prstiju na rukama a, prema njegovim riječima, pravi Tito nije imao kažiprst i srednji prst na lijevoj šaci.

Upalo mu je u oči da je Tito veoma obrazovan i da odlično svira klavir, što se takođe nije podudaralo sa onim što je Markul prethodno znao o Brozu.

Markul je “pravog Tita” upoznao još 1928. godine u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a vidio se sa njim i sredinom tridesetih godina u Parizu.

On je takođe primijetio da je Broz govorio blagim ruskim naglaskom i imao mek glas, dok je Tito kog je ranije upoznao govorio oštrije i grublje.

Titovim akcentom su se, prema pisanju medija, pozabavali i CIA agenti analizirajući fonetski jezik kojim je on govorio.

U dokumentima američke agencije se navodi da je Tito pričao srpskohrvatski, ali sa stranim akcentom, bližim ruskom ili poljskom jeziku.

Marković ove argumente ne smatra dovoljno jakim.

“Druga grupa tobožnjih dokaza da on nije bio Josip Broz iz zagorskog Kumrovca se svodi na tvrdnje kako zagorsko seljače nije moglo da nauči svirati klavir, mačevanje, jezike, kao i da nije znao dobro hrvatski. To je tek slab argument. Skoro svi velikani iz regiona su seljačka djeca koja su svašta naučila”, kaže Marković.

Što se tiče slabijeg vladanja srpskohrvatskim jezikom, Marković podsjeća da je, formalno gledano, Titu maternji jezik bio slovenački.

“To se pokazalo kada je zbog nepoznavanja hrvatskog jezika dva puta morao da ide u prvi razred. Uostalom, jezik kojim se govorilo u Kumrovcu njegovog detinjstva nije bio književni hrvatski. A kasnije su mu se jezici pomiješali, što se i danas često dešava gastarbajterima.”

3. Planirano je više od 75 atentata na Tita

Doživotni predsjednik SFRJ je bio trn u oku mnogima, ako je vjerovati teorijama o pokušajima atentata na njega.

Kako u knjizi Urote i atentati na Tita piše Marijan F. Kranjc, planirano je oko 75 zavjera i atentata na Tita.

A atentatori su Tita pokušavali da likvidiraju na svakojake načine.

Kranjc piše kako je jednom na Titov automobil u Beogradu naletio tramvaj.

Takođe navodi i pokušaj atentata kada je Tito bio podvrgnut operaciji slijepog creva, a ruski agenti, prerušeni u hirurge, pokušali da ga ubiju inficiranim instrumentima.

Prema Kranjcovim riječima, među Titovim atentatorima su bili i njemu bliski ljudi.

Takav je bio i potpukovnik Branko Rudić, jedan od ličnih Titovih pratilaca.

Rudić je, tvrdi se bez jasnih dokaza, pokušao da izvrši atentat u Brozovoj rezidenciji u Dubrovniku, ispalivši tri hica u lidera SFRJ iz neposredne blizine. Tito je, srećom, nosio pancir.

“Priča o Branku Rudiću, pratiocu Tita, kao atentatoru je baš neubjedljiva”, smatra Predrag Marković.

“Skoro svi atentatori u istoriji su bili ili idejni fanatici, spremni da poginu, kao mladobosanci, ili lični osvetnici, kao ubica knjaza Danila, koji je ubio kneza jer mu je silovao sestru.”

“Oprezna i efikasna služba bezbjednosti nikada ne bi pustila blizu Tita nekog sa ličnim motivom za ubistvo, a malo je vjerovatno da bi razmaženi Titov dvorjanin žrtvovao svoj život iz nekog ideološkog razloga.”

4. Tito je bio vanbračni Čerčilov sin?

O ovoj teoriji zavjere smo već pisali prilikom analiziranja mitova o Vinstonu Čerčilu koji kruže među Srbima.

Teoriju o Titovom britanskom porijeklu plasirao je otac Tadej (1914-2003), monah koga su mnogi smatrali vidovitim, ali i svecem.

Tadej je u jednom razgovoru pomenuo da je ispovjedao nekog čovjeka kog je opsjeo “zloduh” koji je imao uvid u razne ljudske grijehe.

Tajanstveni zloduh je, služeći se čovjekom kao medijumom, ispričao da je Tito sin “Čerčila i neke jevrejske prostitutke”.

“Zato je Čerčil poslao zakonitog sina Randolfa Titu – da se braća upoznaju”, govorio je Tadej.

Ovu teoriju su odbacili i Marković i Pol Adison sa Univerziteta u Edinburgu, smatrajući je neosnovanom, kako za to ne postoji ni jedan jedini dokaz.

Zašto sve ove teorije ne piju vodu?

Marković ističe da je, prije svega, najvažnija vjerovatnoća događaja.

“Zašto bi austrougarski obavještajac zadržao tako skroman identitet posle propasti Austrougarske?

“Koji je mogući motiv austrijskog ili ruskog plemića ili oficira, da ‘opet nastavi život radnika, proletera, beskućnika’, koji je Tito vodio kada se vratio u zemlju?”

On dodaje da je naivno vjerovati u dalekovidost austrougarske obavještajne službe.

“Toj službi su potpuni amateri ubili caricu Elizabetu i prestolonaslednika Franju Ferdinanda, što dovoljno govori o njenom daru predviđanja.”

Još naivnija je, kako kaže, vjera u sovjetsko ubacivanje lažnog Broza.

“Zar ne bi Sovjeti iskoristili tako ubitačan argument u sukobu poslije 1948. godine?”

Marković podsjeća da je zamjena identiteta jedan od omiljenih književnih i filmskih motiva.

“Sjetimo se filma Čovjek sa gvozdenom maskom, donekle promijenjene adaptacije romana Aleksandra Dime, i Kiplingove pripovjetke i Hjustonovog filma Čovjek koji je htio da bude kralj.

“I naravno, nesrećnog Andrićevog Ćamila/Džem sultana iz Proklete avlije.”