Svaki Pljevljak zna da je odmah nakon iznenadne smrti Jakuba Durguta, mujezina Husein-pasine dzamije, počelo otvoreno divljanje Samira Kadribašica. Durgut, kao iskreni vjernik, nije dozvoljavao Samiru da svoje manire iz noćnih klubova i kladionica prenosi u džamiju. Budući da sad pored Samira nema autoriteta kakav je bio Durgut, on je to jedva dočekao i zavaljen u loži pljevaljskih kafića, zloupotrebljavajući tehniku, daljinskim putem pojačava ozvučenje na minaretu centralne pljevaljske džamije.

Tačno je da se ezan u Pljevljima čuje 450 godina, ali bi Samir kao imam trebao da zna da na ezan poziva mujezin svojim glasom sa minareta, a ne CD i vuferi iz diskoteke. Nemam namjeru da podučavam Samira njegovom poslu, jer se on u svoj posao nikada nije ni miješao, samo ću mu reci jednostavno: „Samire, nije tvoje maslo za Ramazana“.

Svaki iskreni i čestiti musliman je zgrožen nad onim što piše, a naročito nad onim što radi Samir Kadribašić. Nažalost, on se trenutno nalazi na mjestu koje su prije njega zauzimali časni i odgovorni ljudi koji se sad sigurno u grobu prevrću kad vide šta Samir radi. Sadašnji muslimani ga već odavno ne zovu Samir, vec „šejtan iz čaršije“.

Mijo Lekić neće gasiti ezan i njemu on ne smeta, ali ga je svojim ponašanjem i zirljanjem ugasio Samir i rastjerao vjernike iz džamije koji od njega bježe kao od kuge. O fašizmu ovoga puta nećemo, jer se dobro zna ko su bili saradnici fašista u Pljevljima.

Na svu sreću Mešihat Islamske zajednice je spremio „svilen gajtan“ za pljevaljskog nasradin hodžu Samira i njegovo mjesto će uskoro zauzeti čovjek koji to po svemu zaslužuje.