U većini pljevaljskih sela, i pored činjenice da je zemljište nekada imalo veliku vrijednost, danas ga gotovo niko ne kupuje. Praktično poljoprivredno zemljište je bez ikakve vrijednosti jer za njega niko nije zainteresovan. Nekada je obradivo zemljište u tim selima bilo na cijeni. Posebno za stanovništvo iz planinskih sela, kao što su Bobovo i Meljak, ali i za stanovnike sa područja Durmitora koji su naseljavali Bukovicu, Potkovač i Poblaće. Prvi talas doseljavanja u ova sela desio se nakon Prvog svjetskog rata, a potom pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka.

Nakon 1920. godine u pljevaljsku Bukovicu sa područja Durmitora doseljavaju se porodice Dakić, Obradović, Đurđevac, Đerković, Duković, a zabilježeno je i doseljavanje porodica Škuletić i Marković sa područja Stare Crne Gore. U područje Kovača i Potkovača doselile su se porodice Karadžić, Nenezić, Tomčić i Ćeranić. Iz pljevaljskih planinskih sela u ova područja u isto vrijeme doseljavaju se Svrkote, Jelovci, Krvavci, Malidžani i Miletići. Nakon Drugog svjetskog rata doseljavaju se i druge porodice, od kojih mnoge dolaze sa područja opštine Foča. Većinom su svi doseljenici dolazili zbog blaže klime, odnosno mogućnosti da se u dolini Ćehotine i njenih pritoka uspješno uzgajaju povrće, žitarice, ali i voće.

Mahom svi, po izuzetno visikom cijenama, kupuju zemljište od pripadnika islamske vjeroispovijesti koji se sele u Bosnu i Hercegovinu.

– Moj otac je prilikom kupovine jedne livade, čija je površina jedan hektar i četrdeset ari, platio iznos za koji je mogao da kupi 16 volova. Nažalost, ja tu parcelu danas nemam kome da prodam i mislim i kad bi se neko pojavio da bi mi bilo ponuđeno oko hiljadu eura ili u vrijednosti pola vola – kaže predsjednik Mjesne zajednice Poblaće Goran Laković uz pojašnjenje da su nekadašnji vlasnici imanja na selu znali da će obradivo zemljište izgubiti vrijednost, odnosno da će se stanovništvo seliti u gradove.

Laković nam je potvrdio priču koja se priča na ovom prostoru, da su pojedini bivši vlasnici zemljišta i tamošnjih imanja govorili doseljenicima „vi nama zemlju plaćate zlatom, a vi je nećete imati kome prodati“.

– Sada je zaista malo onih koji zemljište kupuju i ako ga kupuju, to su manje površine koliko da naprave vikendicu. U tim situacijama zemljište se kupuje tamo gdje postoji mogućnost priključenja na elekto i vodovodnu mrežu – kaže Laković.

Na prostoru Mjesne zajednice Bukovica postoji čitav niz zaseoka gdje živi po jedna porodica, ali ima i manji broj sela u kojima nema stalno naseljenog stanovništva.

– O vrijednosti zemlje, kada nema prodaje i kupovine, ne može se ni govoriti – navodi predsjednik ove mjesne zajednice Gligor Topalović.

Zaseoci MZ Potkovač bez stanovnika

Predsjednik Mjesne zajednice Potkovač Vasilije Drobnjak kaže da se poslednja prodaja zemljišta desila prije pet do šest godina i da skorije nije čuo da neko traži da kupi zemljište na ovom području. Drobnjak ističe da su na području ove MZ mnogi zaseoci bez stanovnika ili imaju samo po jednog.

– U zaseocima Prošće i Ivovići ima po jedan stanovnik. U Plakalama, Doljnem Dubcu i Klapusima nema uopšte stanovnika – kaže Drobnjak.

U ovoj MZ prepričava se priča da je bivši vlasnik imanja u selu Prošće Zizan Miraždžić, nakon što je šezdesetih godina prošlog vijeka odselio u Sarajevo i tamo školovao djecu, sinovima savjetovao da kupcu njihovog imanja u Prošću „podignu mermerni spomenik jer ih je oslobodio siromaštva“.